Dvije antifašističke nevladine udruge podržavaju stav Udruge mladih antifašista Grada Zagreba, koji je ista Udruga iznijela hrvatskoj javnosti 19. lipnja 2010. godine, a vezano za loš odnos vlasti i društva spram antifašističkog naslijeđa. Također podržavamo dio priopćenja u kojemu mladi antifašisti izražavaju svoje neslaganje s politikom Predsjednika Republike Hrvatske prema Bleiburgu.

Smatramo da Predsjednik Republike Hrvatske treba štiti najveće antifašističke vrijednosti na kojima je nastala suvremena Republika Hrvatska te slijedom toga aktivno se zalagati da u Hrvatskoj ne vegetira samo deklarativni antifašizam upisan u Ustavu Republike Hrvatske i saborskoj Deklaraciji o antifašizmu, već da antifašizam postane nešto čega se Hrvatska ne srami i s čime se ponosi u svijetu. Obračunavanjem s ideologijom komunizma u nas se atakira na izvorni hrvatski antifašizam, kojeg se sustavno demonizira i obezvrijeđuje, a u tome značajno mjesto svakako ima i Bleiburški mit. Da bismo imali Hrvatsku koja se ne srami antifažizma ta upravo Predsjednik Republike kao stup našeg društva i države trebao bi pokrenuti inicijativu za obnovu svih spomenika Narodnooslobodilačke borbe porušenih tijekom 90-tih godina prošlog stoljeća, dostojan tretman preživjelih partizanskih boraca, poticati trajno i neumorno Vladu Republike Hrvatske na obnovu i dostojno obilježavanje svih mjesta na kojima su se nalazili ustaški koncentracijski logori i stratišta, kao što je to bilo Jadovno kod Gospića, Slano na Pagu i drugi prije obilježeni, a sada potpuno ili djelomično devastirani i oskrnavljeni lokaliteti ustaških klaonica golorukog naroda. To su zaista bile nevine žrtve bestijalnog, zločinačkog i rasističko-genocidnog i kvislinškog domaćeg ustaškog fašističkog režima, prema kojima smo dužni iskazivati pijetet u svakom trenutku i na svakom koraku, i to na visoko civilizirani način kako to čini njemački narod i Njemačka država.

Slijedom toga ne možemo jednom od potpisnika rasnih zakona i ustaških ideologa kao što je to bio doglavnik Mile Budak usred Zagreba iskazivati kao društvo već devetnaest godina počast, tako da jedan Mjesni odbor nosi ime jednog zločinca pod egidom hrvatskog književnika. Stoga bi zakonska zabrana veličanja ustaškog zločinačkog režima po uzoru na njemačko zakonodavstvo bio poželjan cilj značajnog napretka prije ulaska Hrvatske u Europsku Uniju i to treba biti poticano od strane Predsjednika Republike Hrvatske kao pravnika. Ako to ne učini Predsjednik Republike će i nadalje ostati samo deklarativni antifašist kao i većina državnih dužnosnika koji isprepliću crveno-crne niti već prema potrebi trenutka i mjesta.

Što se Bleiburga tiče kojeg povjesničar dr. Franjo Tuđman u svojoj knjizi “Bespuća povijesne zbiljnosti” spominje u poglavlju o “Bleiburškom mitu”, i pri tome iznosi različite procjene (neke idu do neslućenih milijunskih razmjera) budući da popis žrtava za Bleiburg ne postoji, kao što na Bleiburškom polju ne postoje nikakove masovne grobnice. A što onda postoji? Postoji mit o masivnom stradanju tzv. “hrvatske vojske” odnosno vojne sile Pavelićeve ustaške tvorevine tzv. NDH, koje se Ustav Republike Hrvatske jasno i nedvosmisleno odriče. Bleiburg je sve do sada bio i sinonim partizanske krivnje za
počinjenje masovnog zločina jer je na tom mjestu ustaška vojska doživjela svoj konačni poraz, koji je bilo potrebno uzvisiti aureolom mučeništva, pa je u maniri božanskog osnutka tzv. NDH koja se zbila uoči katoličkog Velikog tjedna 1941. godine, vojska te iste fašističke tvorevine završila svoj zbijeg na tzv. “Križnom putu”, pri tome ne libeći se da se na tako profani način javno i bez zadrške uspoređuje jedna od starih kršćanskih mističnih molitvi Križnog puta, s putem sa kojeg se vraćala prljava, blatna i ponižena poražena ustaška NDH vojnica, tvorevine utemeljene na rasnom zakonodavstvu i genocidu.

Taj mit kao revizionistička pomama opasno se pothranjuje u hrvatskoj javnosti od 1990-ih, u vrijeme kad je izvorni hrvatski antifašizam totalno potisnut iz života i svijesti hrvatskih građana kao i sjećanja na ustaške logore, dok se zločinački karakter ustaške NDH ušminkavao. No govoriti o žrtvama Bleiburga, a posebno koristeći sintagmu “nevine žrtve” kontraverzno je samo po sebi, jer uz nepostojeći popis žrtava postoje preživjeli sudionici, među kojima je i Milivoj Ašner, ustaški šef policije. On se od 2004. godine sve do danas uspješno nalazi u bjegu pred hrvatskim pravosuđem poradi masovnih deportacija u koncentracijske logore Srba, Židova i Hrvata komunista i antifašista. Hrvatska kad je već svojom pasivnošću dopustila da neometano pobjegne, trebala bi u ime pravde i pijeteta prema svim nevinim žrtvama za koje je on odgovoran konačno energično zatražiti njegovo protjerivanje iz Austrije, budući da je državljanstvo iste izgubio, što su službeno i potvrdili organi te države. On se kao i svi nacistički zločinci vješto skriva iza liječničkih dijagnoza i pravosuđe obaju zemalja izvrgava poruzi te uz sve to uživa mirnu starost, iako je mnogim požeškim građanima uskratio ne samo pravo na mirnu starost i sretno djetinjstvo već i osnovno ljudsko pravo na život.

Iz tog razloga ne možemo ovaj čin posjete Predsjednika Republike Hrvatske prihvatiti kao državnički čin na području strane države i to još na privatnom zemljištu, jer Bleiburg nije mjesto gdje se može pokloniti žrtvama, jer žrtva da bi bila žrtvom mora imati ime, mjesto i vrijeme stradanja, a ne samo brojku procjene. Bleiburg bez toga jest isključivo mjesto predaje ustaško-domobranskih formacija, njemačke vojske, crnogorsko-hercegovačkih i srpskih četnika, mađarskih fašista, Kozaka i ostalih kvislinško-fašističkih postrojbi.

Za Centar za društvena istraživanja dr. Branko Horvat, Zagreb
prof. dr. sc. Svetozar Livada, v.r.

Za Margelov institut, Zagreb
Alen Budaj, direktor, v.r.