Besramna samopromocija
Dragi blogniče, oduvijek sam voljela pisati. Zapravo, izmišljati priče, da budem preciznija.
To nije prestalo ni u školi. Moju ljubav prema pričama nisu uspjele uništiti ni tvrde školske klupe.
Mislila sam da će srednja škola uništiti moju kreativnost, ali me od takve sudbine bez sumnje odvukao blog.
Fakultet je moju kreativnost usmjerio na drugu stranu, ali ljubav prema smišljanju priča je uvijek vrebala i čekala svoju priliku. A nju je i dočekala, kad sam dobila najbolji studentski posao na svijetu. Da, plaća je bila skoro nikakva i nije mi taj posao ne znam kako uljepšao životopis, ali sam se našla na radnom mjestu gdje se nema što drugo raditi, nego čekati… i čekati… i čekati.
I to je čekanje bila ona mala iskra koju sam tako dugo tražila. Umjesto da čitam ili učim, kao drugi studenti koji se nađu na poslu gdje posla baš i nema, ja sam napisala knjigu. Neću reći o kakvom se točno poslu radilo jer jako želim ostati što je više moguće anonimna, ali bilo je i napornijih dana. Dio knjige sam napisala i doma, ali veliki je dio napisan upravo tamo, na mom prvom radnom mjestu. Uf, kako mi nedostaje. To mi je bilo prvo i zadnje radno mjesto na kojem sam si mogla priuštiti pisanje.
A sad, da se obranim od srdžbe cijele blogosfere, prikazat ću vam jedan od brojnih monologa koje sam imala sa svojim demonom, da vam opravdam svoju strašno kontroverznu odluku.
[1]
I jesam. Napisala sam knjigu na engleskom. I sad, prije nego me počnete gađati rječnikom, šahovskim pločama i sveskom svih djela Marije Jurić Zagorke…
Želim (i planiram) još pisati i na hrvatskom jeziku. Ima li išta loše u vježbanju stranog jezika? Ovisi koga pitate. Ali je li stvarno bitno na kojem jeziku želim ispričati priču? Smijem li na kamenu isklesati hijeroglife, ili bi i to nekoga uvrijedilo? Zašto su crteži u redu, ali ako koristim drugi jezik, netko će reći da svoj ne volim?
Da, imam gramatičkih grešaka, sigurno. Bilo bi ih i da sam pisala na hrvatskom. Pisanje mi je hobi i ne mogu si priuštiti nekog stručnjaka da mi pomogne s pravopisom.
(Uvijek se nadam da bi mi čitatelji dojavili greške i greškice koje ih zasmetaju)
Sigurno će biti ljudi kojima će i sama priča biti bezveze. Ali možda nekoga razveseli, i to je ono što mi je bitno. Ako netko pročita knjigu i ne poželi istog trena skočiti kroz prozor, ja sam zadovoljna.
Za sad me veseli što sam napokon uspjela dovršiti bar jednu priču u svom životu. To je nešto o čemu sam oduvijek sanjala, i sad mi je napokon pošlo za rukom.
Pa evo malo besramne samopromocije. Ako slučajno želite baciti oko na knjigu, zove se Pet godina sam u svemiru.
Ilustracije i naslovnicu je napravila moja jako dobra prijateljica Marinksy.
Sama ideja o priči je proizašla iz jednog sna, u kojem sam osjetila tako neopisivu i jezovitu usamljenost, da sam ju morala staviti na papir.
Glavni lik priče je Ivan Dobrec; posljednji mutant na svijetu, a ujedno i mladić koji se nikako ne uklapa u društvo.
Kad mu se ponudi prilika da uđe u povijest i spasi brojne ljude na udaljenoj svemirskoj postaji, on ju s veseljem prihvaća. Ali usamljenost nije toliko jednostavna kao što je mislio. Ploveći pet godina sam u svemiru, zastaje samo nakratko na po jednoj od svemirskih postaja svakih godinu dana, ali to možda nije dovoljno da zadrži zdrav razum. Počinje sumnjati u svoju misiju i vlastitu sigurnost, a uskoro neće biti ni siguran da je stvarno u brodu sasvim sam.
Žao mi je ako bi neki od vas možda i htjeli čitati, ali ne znaju jezik, ili ga ne znaju dovoljno dobro. Možda sam pogriješila s odabirom jezika i možda bi više ljudi pročitalo knjigu da sam pisala na hrvatskom. U želji da omogućim čitanje što većem broju, možda sam samu sebe nehotice sabotirala. Ali što je, tu je. Za sad nudim ovu priču, kojom sam bila dovoljno zadovoljna da ju odgurnem u svijet.
Možda ju jednog dana prevedem. A kako online objavljivati knjige na hrvatskom jeziku, nemam pojma. Vjerujem da je moguće, ali možda malo kompliciranije. Valjda ću doznati jednog dana.
19.05.2020. u 11:38 | 8 Komentara | Print | # | ^
