Blogoterapija: potres
Imam 3V: vina, volje i vremena, tako da stvarno ne postoji razlog da ne napišem post. Imam uz to i traumu, a blog ima dobro poznati terapeutski učinak.
Onaj potres (znate na koji mislim), dobro je protresao moju kuću od svih buha i nametnika. Kao mokar pas kad sa sebe strese kapljice vode.
Bilo je to daleko najuzbudljivije buđenje mog života. Doduše iskreno, nije imalo neku jaku konkurenciju. Do sad su se moja buđenja dijelila na ona sa i bez budilice. Sad uvodim jednu sasvim novu kategoriju buđenja i moram priznati da mi se ona uopće ne sviđa.
Prepričat ću svoju perspektivu tog događaja koji je na žalost odnio jedan mladi život i bez doma ostavio mnoge. Time se ne želim šaliti na račun nečeg tako ozbiljnog (k tome i tako nedavnog), već govorim isključivo o svom iskustvu i kroz što prolazim kako vrijeme odmiče. Mi smo imali tu sreću da nismo ostali bez krova nad glavom i znam da je moglo biti puno gore.
Prvo sam mislila da me pas budi jer želi u šetnju. Htjela sam joj reći, „daj nemoj lajati.“ To doduše nije bio pas, već potres. Stvarno sam mislila da sanjam.
Uzdignula sam se u krevetu i gledala kako žbuka pada sa stropa po cijeloj sobi. To je morao biti san, mislila sam, jer se svijet inače tako ne raspada. A možda se i raspada, a ja ništa ne osjećam jer sam izvan svog tijela.
Onda mi je komad žbuke pao na glavu, pa sam shvatila da ipak nije san. Počela sam vrištati. Prvo sam se htjela pokriti pod deku i čekati da prođe, ali strop nije izgledao kao da će još dugo izdržati. Nisam pojma imala kako je u ostatku kuće, ali sam znala da u toj sobi ne smijem ostati. Pas je skakao po meni. Zagrlila sam ju i rekla joj da mislim da je s našim životima gotovo. Lajala je, pa mi skočila iz zagrljaja i izašla iz sobe.
Koliko god je glupo, sjećam se da sam na milisekundu bila ljuta jer sam prethodnu večer prala suđe. Sad je to bilo uzaludno.
Dakle, mislim da se svijet urušava, a ja se ljutim zbog suđa. Možda mi stvarno fali neka daska u glavi. Ili cijela Ikea.
Ustala sam i bacila pogled pod stol. Svi znaju da se u slučaju potresa treba sakriti pod stol ili tako nešto, ali sam u daljini čula sestru kako me zove. Bile smo same u kući to jutro. Pomislila sam, „zajebi ovo,“ i izašla iz sobe. Ako se svijet ruši, bar nisam htjela biti sama.
Sestra i ja smo se srele u hodniku, pa me pitala što se to događa, i taman je tad sve prestalo.
Odjurile smo istog trena u dvorište, nas dvije, mačke i psi. I svi smo zajedno vani doživljavali brojne naknadne potrese i čekali da prođe.
Na moje iznenađenje, ostatak kuće je prošao bolje od moje sobe. Osim nekoliko pukotina u stropovima i nekoliko u zidovima, sve se činilo ok. Krov i dimnjaci su ostali na mjestu. Popadale žbuke je bilo po cijeloj kući, ali u mojoj sobi najviše. Figurice na policama su završile na podu, neke su se ladice otvorile, drvo od štoka bratove sobe je završilo na podu, ali bar su tanjuri ostali na mjestu. Drugi kat je nastradao više nego prvi.
Kuća je prastara, iz 1904. Ili 1902., ovisi koga pitate. Imali smo veliku sreću da nismo gore prošli. Krov smo relativno nedavno mijenjali, pa mislim da nas je i to spasilo. Zgroženo sam nekoliko dana kasnije gledala kako su iz jedne obližnje kuće vadili dimnjak koji je propao unutra. Da nismo imali novi krov, vjerojatno bi se to i kod nas dogodilo.
Negdje otprilike tjedan dana nisam spavala u svojoj sobi. Bilo me strah uopće ući u nju. Spavala sam u sestrinom krevetu, kod nje bar nije žbuka padala sa stropa. Još uvijek teško zaspim, po noći me ulovi panika jer znam da smo zapravo imali sreće i da se u Zagrebu može dogoditi i jači potres. Nitko ga ne može predvidjeti. Po danu radije boravim u dvorištu.
Polagano se oporavljam od šoka i privikavam se na slabije potrese koji nas tresu svako toliko. Sad ipak rjeđe nego prvih par dana. Pokušavam ne razmišljati previše o tome, jer i tako znam da ne mogu sad ništa poduzeti. Mogu se samo nadati da se neće ponoviti.
Svaki dan pratim objave Zagrebačkih seizmologa, kao i komentare na potrese prijavljene na LastQuake aplikaciji. Ljudi se tamo zezaju da su komentari puni paničara koji pretjeruju. Razumijem te „paničare“ koji se uplaše na svaki najmanji potres i kojima je dosta toga. I meni je dosta.
Više Zagrepčana prijavi potres M0.5, nego što negdje drugdje prijavljuju daleko jače potrese. U usporedbi s naših 500 prijava za potres male magnitude, na neki jači potres iz nekog drugog mjesta se jave možda tri osobe. Ali tu se u pravilu radi o potresima veće dubine i na mjestima udaljenijim od civilizacije, pa nema štete na građevinama kao kod nas. Kladim se da će biti više prijava iz nekog drugog mjesta, kad se negdje drugdje dogodi neki potres koji će razrušiti dio grada kao kod nas.
Ljudi se boje i to je normalno. Razmjena iskustva sigurno pomaže, lijepo je znati da nisi sam u nevolji. Komentar „dokle više“ nekog potpunog neznanca djeluje kao melem na moju psihu. Jer kad sam mislila da se svijet urušava i da me više neće biti, htjela sam biti uz svoju sestru i svoje pse. Nisam htjela da to sami prožive, u panici. Pomislila sam i na svoje roditelje, nadala sam se da su oni u redu. Nisam imala pojma tko je od njih živ, sve dok nismo izašli i nazvali ih.
Sestra i ja se različito oporavljamo od traume. Ona izbjegava o njoj pričati, a ja o tome možda i previše pričam. Svatko se s takvim stvarima nosi na drugačiji način, netko se brže oporavlja, a netko sporije. Nju ne muči nesanica. Ja još uvijek ne spavam normalno ni s tabletama za spavanje. Danima nakon potresa sam imala osjećaj kao da sam u brodu, kao da se cijeli pod njihao i izvijao. Ali sad mi je puno bolje nego prije. Preko dana sam u redu, ne razmišljam više samo o potresu.
Brat je bio na drugom kraju grada i potres je prespavao. Nisam mislila da je to moguće dok mi nije rekao. Osim otvorenih ladica, kod njega nije bilo nikakve štete. Majka je bila u Velikoj Gorici i osjetila je potres, ali nije bilo štete. Otac je bio u neboderu, nakon potresa je imao dojam da je cijeli stan nagnut. Osim razbijenog stakla na prozoru, nije bilo štete. Grozim se zamisliti kako je bilo doživjeti potres na toj visini.
Harpija i Earth Girl su u novogradnji, pa ni kod njih nije bilo nekih oštećenja, ali kažu da je i kod njih bilo grozno.
Svatko ima neku svoju priču, ovo je bila moja. Nadam se da se neće ponoviti.
