Manchi
TOŠE JE OTIŠAO
Bilo je to 16. 10. 2007. Gledala sam televiziju kad mi je oko 9h zazvonio mobitel. Na zaslonu sam vidjela ime svog dragog i nista ne sluteci sva nasmjesena i sretna javila sam se. No, čuvši što se dogodilo, osmjeh i sreca u trenu je zamijenila tuga i bol. Suze su počele teći niz lice, a glas u glavi neprestano je ponavljao '' ne, to ne moze biti ''. Brzo sam otvorila teletext u nadi da se radi o zabuni, da je ipak živ... Steglo me oko srca kad sam pročitala: '' Poginuo je Toše Proeski ''. Još uvijek u nevjerici, otvorila sam radio, a tada je nestao i posljednji tračak nade, jer je Toše zauvijek otišao. Uzela sam mobitel i počela nazivati prijateljice. Svima sam bila prvi glasnik loših vijesti. Nitko od nas nije mogao suspregnuti suze.
Sa strepnjom sam iščekivala svake vijesti. Pred kraj dana oči su me pekle, ali suze kao da su imale nepresušni izvor. Možda se čini smiješnim plakati za pjevačem, ali on je bio mnogu više od toga. Iako slavan, nije zaboravljao na malog čovjeka i na one kojima je pomoć neophodna.
Bila sam na njegovom koncertu za doček nove godine 2007. i to mi je bio jedan od najljepših dočeka u životu.Neopisivo mi je žao što ga nisam imala prilike upoznati, stisnuti mu ruku i reći mu da je moja inspiracija. Teško je vjerovati da dobrota uvijek pobjeđuje kad vidim kakva je sudbina zadesila Tošu, a bio je jedan od najboljih ljudi ne samo na Balkanu, negoi na svijetu. Ponosno je govorio odakle dolazi i nikada nije zaboravio na Makedoniju i svoje rodno Kruševo. Bio je jedinstven i neponovljiv.
Više ništa neće biti isto, a u srcu će zauvijek ostati praznina. Nadam se da mu je dušla našla mir, da je sada na nekom boljem i sretnijem mjestu, da pjeva s anđelima, jer je bio i ostao ANĐEO.