MALOUMNI SOJ

Do tridesetpete, život mi nije imao nikakvoga smisla, kasnije još manje. Sve je ostalo isto osim što mi je, naglim prosvjetljenjem jednog jutra na tridesetpeti rođendan, postalo sasvim jasno da sam se rodio uzalud.
Ležeći pod toplim pernatim pokrivačem mislio sam na djeda. Ne, zapravo i nisam mislio na djeda već na djedove otiske u blatu u kraj rijeke. I na djedova pogurena pleća. Nije mi jasno zašto, kad god se trudim evocirati uspomene ,a to radim često iz puke dosade kojom obiluje moj ništavni život, uvijek vidim djeda s leđa. Kao da ga i ne pamtim drugačije. Zbog dima cigarete koji se uvijek vukao za djedom, znam da je imao i lice. Djed i dim. Uvijek je kasnio taj dim za djedom. Vukao se lijeno za djedovim plećima.
Djed, gorostas, velikih , pogurenih pleća sa prebačenom jaknom čiji su se prazni rukavi klatili oko tijela blatnjavim poljem uz rijeku i ja malen trčkaram za tim plećima i uskačem u velike blatne otiske. Nekako mi se čini da sam pola djetinjstva proveo prateći ga uz rijeku. Moj djed, osim što nema lica nema ni ruke jer ne mogu se jasno sjetiti da je moj mali djetinji dlan ikada bio u dlanu moga djeda. Jasno se sjećam da sam uvijek ulovio prazan rukav jakne umjesto čvrste, koščate ruke kakve već imaju djedovi. Pomislio sam , ispod toplog pokrivača na svoj trideset i peti rođendan kako se ja uopće ne prisjećam djeda već samo rijeke.
Djed je tu bio jednako važan kao topola. Kao izorana brazda. Kao zvuk lepetanja krila divlje guske . kao polomljeni šaš.

Djed je krajolik kojim teče rijeka.



Ispod velikog grma smrdljivog cvijeća , čijeg se imena ne sjećam ali baka bi često lomila grančice i radila bukete koje bi nosila na groblje, radio sam stan. Kroz to gusto grmlje jasno sam vidio čvrste zidove i raspored soba. Krao bih baki lonce i vješao ih na grane. Ukrao sam i maleno drveno raspelo pod kojim sam se molio. Moja mašta imala je tako čvrsti temelj za kuću koju sam gradio. Jednom sam dovukao pletenu košaru i obložio je velikim listovima hrena i prespavao cijelo popodne u udobnoj kućici. Mislio sam, kad odrastem , imat ću ovakvu kuću, ovakav krevet i jednak raspored soba. Do grma bio je maleni podrumski prozorčić u koji sam se ogledao tokom svoje igre. Sviđalo mi se pogledavati se tokom igre. I u podrumskom prozoru vidio sam ništa manje lijepu kuću. Provodio sam cijele dane pod grmom, daleko od vršnjaka , gradeći tvorevinu koja je svakim danom sve više nalikovala na raskošan dvorac. Krojio sam zavjese od listova hrena a u obližnjem voćnjaku iskopao cijeli tepih mahovine kojim sam obložio podove.
Baka bi prolazila dvorištem i sagibala se da provjeri jesam li pod grmom. Ne sjećam se ni njenog lika. Sjećam se samo suknje koja se prigibala k zemlji i dvije mršave ruke , isprepletenih vena kako se upiru u koljena. Ispod suknje, kad bi se nagnula, izvirila bi još jedna podsuknja i dvije papuče koje su vječito udarale u bakine pete. Ponekad bi se približila da nabere cvijeće i tad sam jasno mogao vidjeti sitne buketiće na njezinoj suknji. Gibala bi se kratko vrijeme oko grma, praveći se da me ne vidi i trgala cvijeće uvijek na istoj strani. Bilo joj je valjda žao odnijeti komad moje palače u vazu na groblje.
Uskoro sam počeo osjećati kako iz mojih pora niče mahovina. Mirisao sam drugačije. Mirisao sam kao maleni grmić gljiva koji je rastao pod grmom i kojeg sam naročito pazio.Koža mi je postala mekša i vlažnija. Do tad ravna i oštra kosa najednom se počela uvijati i uskoro mi je glava bila prepuna lokni.
Jedne večeri, zavaljen u meki krevet od hrena, odlučio sam više nikada ne izaći ispod grma. znao sam , ako budem dovoljno uporan i ako se oglušim na moljakanje suknje koja se sagiba i dvije ruke uprte o koljena , potonut ću u meku zemlju i obrasti mahovinom i konačno srasti sa svojom kućicom. Sviđalo mi se zamišljati kako tonem sav zelen sve više u meko tlo. Sviđalo mi se zauvijek ostati zaklonjen od suhog zraka u carstvu vlage i biljnih ušiju kojima je obilovao ovaj cvijet.
Druge večeri, nakon što sam prvu prenoćio pod grmom, bakina suknja
približila se grmu sa one strane gdje obično nije dolazila. Suhe ruke razgrtale su cvjetove u potrazi za mojim već dopola pozelenjenim tijelom.
Čvrsto sam se držao sa dio stabljike gdje je grm najjači . Moji skliske mahovinaste šaćice dugo su odolijevale silovitim rukama koje su me vukle iz moje raskošne palače. Bakinoj suknji pridružio se par blatnjavih cipela. Djed je mahao sjekirom a sitno cvijeće letjelo na sve strane. Već potpuno zameten sitnim cvijećem , počeo sam preklinjati neka me ostave na miru. Baka je bila neumoljiva i kratku naredbu „ reži“ ponavljala je svake minute dok djed konačno potpuno nije uništio krov. Uskoro su nestali i zidovi i sve divne prostorije.
Ležeći na cvjetnoj ponjavi , prekriven tisućama biljnih ušiju,mahovinastim dlanovima sam prekrio oči i gorko plakao na porušenim temeljima moje divne mašte

Tih sam dana obolio od vodenih kozica što je bilo čudno jer sam mjesece proveo u biljnoj izolaciji, daleko od ostale klinčadije.
Majka , koja me došla posjetiti, donijela mi je pepermint bombone i slikovnicu o djevojčici koja je imala čarobne škarice kojima je krojila haljine. Sjela je k meni na krevet i iz crne kožne torbe izvadila vrećicu bombona. Uzeo sam vrećicu i s nelagodom je držao u rukama. Bilo me sram otvoriti i kušati bombon. Pitala me volim li takve, a ja sam - srameći se svoje želje za bombonima- kratko odgovorio da ne jedem bombone. Sjećam se toplog majčinog dlana koji je lišen svake zle namjere , posegnuo za vrećicom u mojoj ruci koja je iznova nestala u utrobi crne kožne torbe. Mrzio sam se zbog prokletog srama i plakao iznutra . Mrzio sam majku i njenu torbu u čijoj svilenoj postavi šuška vrećica s bombonima. Mrzio sam sebe što ne mogu preklinjati da mi vrati vrećicu iako bi to učinila i na najmanji znak moje želje. Želio sam proklinjati majku. Mučiteljicu. Otimačicu. Tu surovu ženu koja mi je uz blag smiješak uzela iz ručice bombone. Mrzio sam njeno lice i meke usne koje su mi tepale i dodirivale moje gole tabane.

Na svoj trideset i peti rođendan, režući prvu sijedu obrvu malenim škaricama, shvatio sam da nikada nisam volio majku. Ne zbog bombona, ni zbog toga što me ostavila na skrb baki i djedu, jednostavno sam mrzio taj topli miris njene kože i meke usne. Njen miris nije imao nikakve veze sa onim mojim mirisom. Bila su to sasvim dva različita mirisa. Nisam siguran je li majka osjećala različitost naših mirisa .
Kasnije, nakon svog četrdesetog rođendana , pet godina nakon onih trideset i pet kobnih , išao sam u zadnju posjetu majci.

Nestalo je mekoće i punine njenih usana . Čak mi se na tren učinilo kao da sam sve to izmislio, kao da je lik majke kakvu pamtim kao dijete izmaštan poput raskošnog stana pod grmom.
Sjedila je pred prozorom , ćelava i iscrpljena bolešću s krunicom u rukama i razvukla tanke staračke usne u slabašan osmjeh. Mislio sam , možda bi bilo najbolje da se okrenem i odem jer ionako nitko ne bi znao. Nedostajalo mi je volje da je saslušam pred smrt. Nedostajalo mi je volje da se prisjetim sa njom svih zajedničkih uspomena i nisam mogao zamisliti da moram poljubiti žute, naborane obraze. Približio sam se obrazu, tek da ga dodirnem usnama i duboko udahnuo i u nadi da ću osjetiti taj slatkast, puten miris koji mi se gadio, iako sam i na sam pogled na tu umiruću ruševinu dobro znao da je miris ispario zajedno sa svim životnim sokovima.
Ćelava majčina glava , preteška za suha ramena, klimala se amo- tamo a jedan jedini preostali pramen kose lelujao kao perčin. Kleknuo sam pred nju i stavio glavu u umiruće krilo . Gorko sam zaplakao. Cijela bolnička soba orila je od mojih jecaja. Ni sam ne znam otkud sam izmogao tolike suze . Plakao sam nad svojim promašenim životom u krilu žene koja me rodila. Namakao sam njene bolničke skute krupnim suzama i nerazumno mumljao, namjerno izostavljajući samoglasnike koliko mrzim svoj život. Majčina glava ljuljala se od mojih jecaja .

Kad su mi idućeg dana javila da je majka preminula, laknulo mi je. Nisam više morao putovati dva sata do bolnice i konačno ću moći prodati stan.
Cijelih pet dana slagao sam majčine stvari u kartonske kutije. Mislio sam ako umre roditelj, sve njegove stvari su ti poznate, izvlačiš ih na godišnjice , rođendane, sve svete ili jednostavno slučajno izvučeš kutiju u namjeri da obrišeš policu ormara. Razgledaš fotografije i prisjetiš se svih momenata koji su zamrznuti na tom komadiću papira. Sve je tu … nasmijana kuma , podignutih ruku i namiješena na tvoj četrnaesti rođendan ispred glupe torte koje je baka ispekla, cvileći cijelo jutro kako joj nije ispala kao i obično i kum koji na dvije fotografije ispred, sasvim trijezan, promatra bocu na stolu koju će na ovoj fotografiji isprazniti dopola i masnom mrljom od svinjetine na kravati (koje dvije fotografije ispred, još nije bilo). Kronologija nastajanja mrlje je zabilježena na fotografiji važna je samo onome koji se jasno može prisjetiti momenta u kom je nastala.
Pradjed Tomo u vrtu pred kućom već potpuno slijep i onemoćao. Iznoslili bi ga svaki dan oko deset sati i posjeli na stolicu. Iako ja nisam na toj slici, svaki sam dan čučao ispod pradjeda i promatrao muhe koje bi šetale dubokim brazdama njegovog lica. Poneka hrabrija, uvukla bi se u nosnicu i lepetala krilima gnijezdeći se među dlakama koje su stršale iz ogromnog nosa koji mi se zbog velikih pora činio kao ono sito kojim baka prosijava brašno.
U rukama čvrsto drži štap koji ne služi ničemu jer odavna ne hoda, već kao obavezan dodatak stogodišnjaku.
Majka , u trapericama s maramom na glavi, stoji nepomično na ljestvama naslonjenim na zid koji je djed podignuo nakon svađe s debelom susjedom koja je u podrumu kuće hranila svinje.
Omirisao sam majčinu fotografiju , spontano, i shvatio da bih je mogao voljeti upravo ovako – zaleđenu i bezmirisnu i nikako drugačije.

Majčinu odjeću darovao sam Caritasu jer nisam znao što bih drugo a i želio sam što prije očistiti stan od njenog mirisa.
Nekoliko ljubavnih romana na koje sam naišao, brzinski sam prolistao . Na nekoj od stranica bile su smeđe kružnice od šalica za kavu i zapisanih nekoliko telefonskih brojeva. Na plastificiranoj korici isprobavala je boju laka za nokte i zapisala pola recepta za musaku.

Kroz nekoliko dana, sve sam stvari ispoklanjao ili bacio u smeće i bio sam spreman započeti život koji zapravo, osim neumitnog starenja koje me načelo, nikada nije ni započeo.