Tih sam dana obolio od vodenih kozica što je bilo čudno jer sam mjesece proveo u biljnoj izolaciji, daleko od ostale klinčadije.
Majka , koja me došla posjetiti, donijela mi je pepermint bombone i slikovnicu o djevojčici koja je imala čarobne škarice kojima je krojila haljine. Sjela je k meni na krevet i iz crne kožne torbe izvadila vrećicu bombona. Uzeo sam vrećicu i s nelagodom je držao u rukama. Bilo me sram otvoriti i kušati bombon. Pitala me volim li takve, a ja sam - srameći se svoje želje za bombonima- kratko odgovorio da ne jedem bombone. Sjećam se toplog majčinog dlana koji je lišen svake zle namjere , posegnuo za vrećicom u mojoj ruci koja je iznova nestala u utrobi crne kožne torbe. Mrzio sam se zbog prokletog srama i plakao iznutra . Mrzio sam majku i njenu torbu u čijoj svilenoj postavi šuška vrećica s bombonima. Mrzio sam sebe što ne mogu preklinjati da mi vrati vrećicu iako bi to učinila i na najmanji znak moje želje. Želio sam proklinjati majku. Mučiteljicu. Otimačicu. Tu surovu ženu koja mi je uz blag smiješak uzela iz ručice bombone. Mrzio sam njeno lice i meke usne koje su mi tepale i dodirivale moje gole tabane.
Na svoj trideset i peti rođendan, režući prvu sijedu obrvu malenim škaricama, shvatio sam da nikada nisam volio majku. Ne zbog bombona, ni zbog toga što me ostavila na skrb baki i djedu, jednostavno sam mrzio taj topli miris njene kože i meke usne. Njen miris nije imao nikakve veze sa onim mojim mirisom. Bila su to sasvim dva različita mirisa. Nisam siguran je li majka osjećala različitost naših mirisa .
Kasnije, nakon svog četrdesetog rođendana , pet godina nakon onih trideset i pet kobnih , išao sam u zadnju posjetu majci.
Nestalo je mekoće i punine njenih usana . Čak mi se na tren učinilo kao da sam sve to izmislio, kao da je lik majke kakvu pamtim kao dijete izmaštan poput raskošnog stana pod grmom.
Sjedila je pred prozorom , ćelava i iscrpljena bolešću s krunicom u rukama i razvukla tanke staračke usne u slabašan osmjeh. Mislio sam , možda bi bilo najbolje da se okrenem i odem jer ionako nitko ne bi znao. Nedostajalo mi je volje da je saslušam pred smrt. Nedostajalo mi je volje da se prisjetim sa njom svih zajedničkih uspomena i nisam mogao zamisliti da moram poljubiti žute, naborane obraze. Približio sam se obrazu, tek da ga dodirnem usnama i duboko udahnuo i u nadi da ću osjetiti taj slatkast, puten miris koji mi se gadio, iako sam i na sam pogled na tu umiruću ruševinu dobro znao da je miris ispario zajedno sa svim životnim sokovima.
Ćelava majčina glava , preteška za suha ramena, klimala se amo- tamo a jedan jedini preostali pramen kose lelujao kao perčin. Kleknuo sam pred nju i stavio glavu u umiruće krilo . Gorko sam zaplakao. Cijela bolnička soba orila je od mojih jecaja. Ni sam ne znam otkud sam izmogao tolike suze . Plakao sam nad svojim promašenim životom u krilu žene koja me rodila. Namakao sam njene bolničke skute krupnim suzama i nerazumno mumljao, namjerno izostavljajući samoglasnike koliko mrzim svoj život. Majčina glava ljuljala se od mojih jecaja .
Kad su mi idućeg dana javila da je majka preminula, laknulo mi je. Nisam više morao putovati dva sata do bolnice i konačno ću moći prodati stan.
Cijelih pet dana slagao sam majčine stvari u kartonske kutije. Mislio sam ako umre roditelj, sve njegove stvari su ti poznate, izvlačiš ih na godišnjice , rođendane, sve svete ili jednostavno slučajno izvučeš kutiju u namjeri da obrišeš policu ormara. Razgledaš fotografije i prisjetiš se svih momenata koji su zamrznuti na tom komadiću papira. Sve je tu … nasmijana kuma , podignutih ruku i namiješena na tvoj četrnaesti rođendan ispred glupe torte koje je baka ispekla, cvileći cijelo jutro kako joj nije ispala kao i obično i kum koji na dvije fotografije ispred, sasvim trijezan, promatra bocu na stolu koju će na ovoj fotografiji isprazniti dopola i masnom mrljom od svinjetine na kravati (koje dvije fotografije ispred, još nije bilo). Kronologija nastajanja mrlje je zabilježena na fotografiji važna je samo onome koji se jasno može prisjetiti momenta u kom je nastala.
Pradjed Tomo u vrtu pred kućom već potpuno slijep i onemoćao. Iznoslili bi ga svaki dan oko deset sati i posjeli na stolicu. Iako ja nisam na toj slici, svaki sam dan čučao ispod pradjeda i promatrao muhe koje bi šetale dubokim brazdama njegovog lica. Poneka hrabrija, uvukla bi se u nosnicu i lepetala krilima gnijezdeći se među dlakama koje su stršale iz ogromnog nosa koji mi se zbog velikih pora činio kao ono sito kojim baka prosijava brašno.
U rukama čvrsto drži štap koji ne služi ničemu jer odavna ne hoda, već kao obavezan dodatak stogodišnjaku.
Majka , u trapericama s maramom na glavi, stoji nepomično na ljestvama naslonjenim na zid koji je djed podignuo nakon svađe s debelom susjedom koja je u podrumu kuće hranila svinje.
Omirisao sam majčinu fotografiju , spontano, i shvatio da bih je mogao voljeti upravo ovako – zaleđenu i bezmirisnu i nikako drugačije.
Majčinu odjeću darovao sam Caritasu jer nisam znao što bih drugo a i želio sam što prije očistiti stan od njenog mirisa.
Nekoliko ljubavnih romana na koje sam naišao, brzinski sam prolistao . Na nekoj od stranica bile su smeđe kružnice od šalica za kavu i zapisanih nekoliko telefonskih brojeva. Na plastificiranoj korici isprobavala je boju laka za nokte i zapisala pola recepta za musaku.
Kroz nekoliko dana, sve sam stvari ispoklanjao ili bacio u smeće i bio sam spreman započeti život koji zapravo, osim neumitnog starenja koje me načelo, nikada nije ni započeo.
Post je objavljen 20.02.2008. u 18:43 sati.