|
Kad u mojoj maloj i dragoj državi Peščenici pada kiša, ja šutiram pokisle mačke po ulici. Te drage male životinjice što stoljećima žive na Peščenici i svojim su zadebljalim guzicama potvrdile filozofske teze velikog njemačkog mislioca Arthura Schopenhauera.
Taj filozof svojim iracionalizmom i pesimizmom izražava početak one duhovne krize koja će do punog zamaha doći tek prelaskom u 21. stoljeće. Svijet nije racionalan i logičan, nego je očitovanje bezumne volje, a život je tada neizbježan doživljaj bola.
Mačkice su naši stari voljeli. Ali, kad je cuga krenula, počele su smetati našim pradjedovima. Ni jedan cuger ne voli da mu se mačkice umiljato motaju oko nogu.
Nakon trećeg "mirogojčeka" naši stari jedva su se držali na nogama. I zamislite sad mačkicu koja se u tom trenutku mota oko nogu nekog našeg pradjeda. Normalno je da dobije nogom u guzicu.
I tako je počelo. Šutiranje mačkica na Peščenici zabilježeno je već u sedmom stoljeću. A onda je to prešlo u naviku. Otkada je Republika Peščenica izborila samostalnost i postala međunarodno priznata demokratska sila, u kojoj se osim mačkica šutira i pravna država, taj drevni običaj postao je nacionalni sport.
I premda Igor Mandić tvrdi da su mačke pametne i umiljate životinje koje vole slobodu i nevezanost, mi tako ne mislimo. One vole da ih mi šutiramo.
Istinabog, u zadnje vrijeme šutiraju ih svi. Penzioneri i Peščeničani koji rade u Komercijalnoj banci naročito.
I što se desilo? Umjesto da naše mačkice sjebu državu, one su snagom volje izmijenile oblik svoga tijela. Zbog silne ljubavi prema domovini desio im se genetski poremećaj. Naše mačkice sada se rađaju sa zadebljalom guzicom. Kad narastu, guzica im je tako zadebljana da ih mi možemo šutirati do mile volje. Po Schopenhaueru to je opasno, jer on kaže: "Ako se to može desiti mačkicama, može se desiti i narodu."
Ako voliš da te netko šutira, to je opasno, kaže taj stari mislilac i dodaje: "Volja je ono ’jedno i sve’, jedinstvena bit svijeta. To je ona sila što se očituje kao težnja, ali i kao otpor, te pokreće ljude i životinje. Volja predstavlja gospodara, a intelekt slugu."
I kad su naše mačkice uvidjele gdje ih je ljubav za domovinu dovela, prihvatile su askezu, tj. negaciju volje, umrtvljenje, utapanje u nirvanu i tišinu praznika bitka.
Zato je sad na Peščenici, kako to moj Tarzan veli, najveći užitak šutnuti mačkicu u Nirvani.
«"ebi ga, predsjedniče. Zašto ti uvijek filozofiraš?", prekinuo me u razmišljanju Krešimir Žulj.
Taj dragi čovjek, koji je mukotrpnim radom postao ministar u mojoj državi, ne voli filozofe, a pogotovo ako su predsjednici. Zbog toga sam se odlučio potruditi. Dao sam Žulju znak da mi se približi. Kad se približio, nježno sam ga obuhvatio oko ramena i rekao:
"Znam ja, moj Krešimire, da ti je jasno kako bez težnje za mudrošću nitko ne može živjeti sretno, čak ni podnošljivo. Sretan život je plod savršene mudrosti."
"Znam ja to, predsjedniče moj", odgovorio je Žulj i zaplakao. Ja sam nastavio:
"Vidiš, ministre moj, više truda treba ulagati u to da se čestite odluke sačuvaju nego da ih stvore."
"Ali, predsjedniče, ti si stvorio državu, nisam ja", rekao je Žulj da me zaj..., i dodao: "Sad mi nemoj tu filozofirati."
Ja sam dreknuo:
"Nije filozofija pučko umijeće niti je pripremljena tako da se hvalisavo pokazuje. Njezina bit nije u riječima nego u djelima."
"... Zato ti to i govorim, predsjedniče."
"Ti kažeš", podviknuo sam na Žulja, "što mi koristi filozofija ako postoji sudbina, fatum, što mi ona koristi ako svijetom upravlja Bog? Što mi koristi ako vlada slučaj? A ja ti kažem da se ne može mijenjati ono što je stalno, niti se išta unaprijed može poduzeti protiv onoga što je nestalno. Nego! Ili je Bog pretekao moju odluku i odredio što u životu moram raditi ili udes ne prepušta ništa mojoj odluci. Štogod od toga bilo točno, moj Krešimire, moramo se baviti filozofijom.
Moramo se baviti filozofijom makar nas sudbina sputavala u tome svojim neumoljivim zakonom. Makar Bog, gospodar svemira, sve uredio, makar slučaj bez reda pokretao i miješao ljudske prilike, filozofija nas mora štititi.
Ona će nas poticati da se Bogu pokoravamo rado, a sudbini prkosno. Filozofija će te učiti da se za Bogom povodiš, a slučaj da podnosiš."
"Zašto si u kurcu, predsjedniče?" upitao je Žulj vlažnih očiju.
"Zato jer mi se desio slučaj koji moram podnijeti", odgovorio sam nježno.
"Koji?", tihim glasom upitao je Žulj.
"Stoka i Nered došli su u moju državu!", viknuo sam bijesno.
"Privij ih na svoje grudi. Ti si dobar čovjek, predsjedniče", čuo sam Žulja kako govori dok sam odlazio na razgovor sa Stokom i Neredom. Stoka je Marin Ivanović, a Nered je Marko Lučijanov – Lasić. Oni su zagrebački reperi.
|