Mozhda je to bilo zbog blagog zalaska sunca, koji svojim umirujuchim djelovanjem pokusava uci u moje nervozne misli, imala sam osjechaj da odlazim na moj mali otok. Da se vracam na mjesto gdje sam bila sretna i nakon osam gomina trazhenja, nasla sebe, ili nasla ono shto sam mislila da trazhim…
Da, zalazak sunca, sjetan, romantichan i svakakav…
Onaj buchan, s modernom shkvadrom koji nagovjestava ono shto dolazi u nochi punoj uzbudenja, ritma i znoja.
Ili onaj miran, gdje uz miris chokolade u zraku i ritam bubnjeva gledas neshto jako lijepo. Stijenu u daljini, koja izranja iz mora i podsjecha na gigantsku kokosh u fotelji koja gleda televiziju tamo negdje prema sljedechoj uvali.
Ali ovaj zalazak sunca je drugachiji, jer za razliku od prethodog ne nagovjeshtava ludilo, vech smiruje i odmata dan i umor od mora, sunca i dojmova. Ali dojmova kojih te napuni ne samo prvi put, vech svaki, makar se vishe ne sjechash kolkiko si puta vech gledao i slushao taj ritam bubnjeva ...
A moj trechi zalazak sunca, ovaj sada, samo sjecha na bijela prochelja mog malog otoka, plavu boju mora, crvenlo zemlje i zelenilo raslinja. I vodi me u neizvjesnost... Ne vodi me na moj mali otok, vec sa njega... Gdje? Ne znam... U neku novu, josh bolju prichu nadam se... I dok gledam to savrsheno crvenilo na mekoj povrshini oblaka, mekih kao shecherna vuna, pochinjem osjechati blagu toplinu u trbuhu... Ona postaje sve toplija i penje se prema pluchima... Iznenadujem sama sebe suzom koja mi klizi niz obraz, vrucha kao ljetni znoj u pupku i kroz bagi shum chujem zhenski glas: ¨Madam, what would you like to drink?¨ koji me vracha u moju stvarnost...
Jer odlazim sa svog malog otoka...