malavita

odlučio je prestat pušit. uvijek sam govorila da ima super osjećaj za tajming.
svjetsko prvenstvo, turisti koji samo što nam iz frižidera ne izlaze, pas koji se linja 12 mjeseci godišnje, puknuta cijev u zahodu, smrznuti odnos sa starim, račun za farbanje fasade na kući u zagrebu...

totalno luduje. ne spava, znoji se, osoran je. bol boluje. bezobrazan je prema meni.
nikotinski junky.
kad bolje promislim, bolje je kad puši, ali to ne smijem govorit na glas. supružnici se trebaju podupirati!
sramim se jer bi mu najrađe zabila kubu u gubicu i rekla «vozi».
umjesto toga ga vodim na lastovo, u karantenu. ja ću crveno nalakirane nožne nokte točat u pličaku, stavit ću bijeli šešir za koji je moja stara rekla da me čini pomalo uvrnutom i bijelo sunčane naočale za koje sam sigurna da me čine turbo luđakinjom, a on neka laje na mjesec, neka trči po otoku, neka nađe prijatelje - tamo sve vrvi od prijaznih ljudi. baš me briga! danas sam se obukla u zajebanu ženturaču kojoj dragi ne može nać mjeru, slomit srce, poljuljat samopouzdanje ili ju ujest za srce. svi su vrazi danas u meni!

pod pauzom sam vidjela jednog od sudionika mog bivšeg života. jedva da me prepoznao. polu-ugodno smo časkali. o svemu i svačemu.
-o udala si se? pa jebote, ne mogu vjerovat..evo ja se ženim. postat ću tata. a ti?
-nemamo djece.
-dobro pa ima vremena.
-ne možemo imat djece.
-o shit, pa što je bilo?
šutnja
-hoćete li usvojit?

mrzim ovo pitanje!
ne toliko zbog pitanja nego zbog mog pripremljenog odgovora:
-pa ako bude sve ok sa mnom, vjerojatno hoćemo.

pravo pitanje je «želite li usvojit djete?»
pravi i iskreni odgovor je:
«čovječe nemam pojma! fakat ne znam. nekad mi se čini da to totalno ne želim i onda me sram. umirem od srama jer osjetim, gotovo fizički, svoju sebičnost»
i pitam se od kuda ta hladnoća u meni?

vrlo često mislim da sam i duhovno kastrirana...

u posljednje vrijeme intezivno razmišljam zatvorit ovu ovdje knjigu – oh prepotence silne! kakvu knjigu? slikovnicu...
postala mi opterećenje, nema me tu, u dvorištu...druga su djeca aktivna, loptaju se , vani je sunce, nosi se crveno i oskudno. u zraku miris kopertona i sladoleda iz automata.


kažem danas friendu koji se rodio malo prekasno da mi bude muž, a bio bi dobar muž, posebno sada kada je kupio super motor.

/btw, najdraži s kojim sam u braku – u realnosti, a ne po pustopoljinama mog infantilnog mozga, je doista ljubav života, a pokazao se kao pravi majstor u rješavanju nekih ozbiljnih poteškoća u kojima se nalazimo, just for the record/

kažem mu: ugasit ću blog, još nešto u čemu sam propala i nisam istrajala čak ni godinu dana.
kaže on da kuži, tako je nekako i njemu. naime, ima i on blog. uh, tko danas nema blog. deplasirana tema.

nego, što ako ga ugasim? onda će moj lajavi aladin opet u svjetiljku. na jedno par godina do sljedeće eksplozije koja će ponovno biti privremena. jer kod mene ništa nije stalno. osim njega. na najdražeg mislim, da, onog što se pojavljuje u trećem paragrafu.

e neće tako. neće ovaj put. ostajem na ovim stranicama i ulazim u veliku povijest polupismene riječi u hrvata koja se pronosi mrežom, a prenosit će se generacijama sa kvrgavih koljena na koljeno.

i da citiram kraljicu haiku poezije i polupismenosti u nešem narodu, severinu:
mlada sam, zdrava sam, /polupismena sam/...pa da vidimo čija majka...

u sutrašnjem nastavku o provincijalskim kolumnistima hahaha, kako je PDV ubio turizam, što šuica krije...njemu dvije...kontemplacije na temu crnogorskog osamostaljenja i hrvatskog uvlačenja u njihov pokajnički čmar, bezobrazno skupim nekretninama, koliko ja ne kužim svjetsko prvenstvo, što mi je u povjerenju rekao branimir glavaš...ostanite sa mnom, ali bez obveze!