petak, 27.02.2009.

Naziv posta se tiče mene.Jučer sam otišla na skupinu novinara u DND (Društvo Naša Djeca) Kutina i bilo je super.Nastavnica poznaje moju polusestru Maju i dobro se slažu.Naučila sam i ponešto o novinama, medijima i ostalome, a slijedeći put učimo o radiju.Za par tjedana grad će financirati kupnju kamere za snimanje priloga, a i otići ćemo na radio i javljati se.Vesela sam zbog toga jer me to oduvijek zanimalo.Pričala nam je i o Robertu Capi, ratnom fotografu koji je snimio sliku na kojoj se vidi Vijetnam, tj. Vijetnam za vrijeme rata.Ja sam se prestravila kada sam to vidjela.Malo smo pričali i o tome, a onda se upoznavali.Što se tiče ekipe na novinarima, nije loše.Samo mi se čini da se malo previše prave pametni i važniji od nas, a da zapravo nemaju pojma.To mi je jedina zamjerka.I to da pričaju o nama tj. šapću a sjede do nas, kao da se to ne čuje.Hello???
A upotrijebila sam riječ "nas" jer smo bile Tonka i ja, da se ne zbunjujete, ako netko uopće čita tekst.
A sada da nešto napišem i o današnjem danu.Bilo je super, lektira je prošla dobro, kontrolni iz matke također, a i fizika.Dobila sam 5!
Tako sam sretna zbog toga jer sam puno učila za test.
Eto, toliko o današnjem danu i mojim doživljajima s novinarima.Tko zna, možda i ja postanem buduća novinarka!
Nikki xxx

srijeda, 25.02.2009.

Ovaj se post sastoji od više podnaslova tako da ne moram pisati par postova.
Pa gdje mi živimo?
Nije da mene osobito zanima politika, političari, vlada i vladajući slojevi, ali ne mogu samo zatvoriti oči i pretvarati se da je sve u redu, kada nije.Kao što sam već rekla, ja se osobito ne razumijem u sve te stvari, a s obzirom da imam tek 13 godina, mislim da je to posve normalno.Inače ja niti ne pišem ovakve postove, ali ne pomalo začudila nedavna izjava moje nastavnice povijesti (i hrvatskog).Rekla je otprilike ovako nešto: "Mi se jako busamo u prsa kako smo demokratska država, a nismo daleko odmakli iz situacije iz 19. stoljeća.Žene i muškarci su još uvijek neravnopravni i žene su opet sluge.Sluge vama, i njihovim muževima.Ne daj Bože da nema ručka i neopeglanog veša! A oni samo dođu poslije posla, izvale se u fotelju i čitaju novine.Pazi kako su umorni! A ti nabaci osmijeh na lice, otpremi dijete u školu, skuhaj ručak, opeglaj i operi veš, čisti podove!" Eto, to je bila njezina izjava.Razmišljala sam o tome par dana i mislim da je većina, ako ne i sve što je rekla istina.Možda je malo preuveličala stvar, jer je i ona žena već u godinama, sa unucima i velikom obitelji, ali rekla je da ima i iznimaka.Pa, kad gledaš, mi se sve više pretvaramo u Ameriku.Polako, ali sigurno.Sve je više kriminala u Hrvatskoj i neriješivih situacija.Danas ja upalim TV na RTL-u, i eto vijesti.Sve grozne stvari! Najviše me zanimala situacija sa ženom u Virovitici, koja leži na aparatima i čeka dan kada je neće više biti.I tako ovi naši pametni Hrvati zaključili da o svemu treba dobro i temeljito raspraviti.A ja si mislim, pa za što oni nisu zaključili da treba raspraviti? Točnije, za svaku stvar treba raspraviti.Za ovo, za ono.Samo rasprave koje najčešće ne vode nikuda, a sve je više takvih situacija i sve su više ljudi zbunjeni i očajni.Donesite zakon i pridržavajte ga se, to je moja odluka od višeminutnog raspravljanja u mojoj glavi.I za razliku od političara i ostalih, ja ću se te odluke i pridržavati.
Hrvatska traži zvijezdu
Baš sam jučer nakon večere išla pogledati reprizu novog RTL-ovog showa Hrvatska traži zvijezdu.Mislim da se u taj show prijavljao svatko tko je stigao.Prijavili su se oni koji nemaju veze s vezom o pjevanju.Pa ipak, ako želiš postati zvijezda, moraš imati dara i samopouzdanje, znači moraš vjerovati u sebe, jer ako ti ne vjeruješ u sebe, nećeš ni uspjeti.Unatoč vjeri u sebe, moraš imati nekog, barem nekog iskustva u pjevanju, jer ako je tako lako pjevati, svi bi bili pjevači.Moraš ili pjevati u zboru, ili imati velik talent kojeg i drugi mogu prepoznati.Bilo što.Priznajem, bilo je onih koji su stvarno zaslužili pohvalu.Jedna od njih je Samantha, koja ima predivan glas, a i stas.Zna što je naučila i to je i pokazala.A meni se to sve učinila kao velika sprdačina za koju se ne zna tko pije, a tko plaća.Pa da se osvrnem malo i na žiri.Jelena Radan je bila u redu, stvarno je pomagala natjecateljima koliko je mogla, a za ostale sam se začudila.Mislila sam da će to biti malo drugačije, malo ljepše.Tony se ponašao onako kako ja smatram da nije u redu.Umjesto da poboljša situaciju, jer zna da je natjecateljima jako teško, on ih još ogovara kao da ne misli na to kako će se oni poslije osjećati.Ovo je izjavio Jeleni Radan nakon što je otišla jedna od natjecateljica:"Pa šta joj nisi rekla da je dosadnjikava!"Pa dobro, možda to je njegovo mišljenje, ali jer baš mora to reći pred kamerama kao da ona ne gleda TV i neće saznati da ju ogovara.Tako i sa većinom ostalih kandidata.Bili su po ponašanju neprimjereni, a da ne spominjem gosp. Foxa, pa neka imaju bar malo suosjećanja prema tim kandidatima.Mislim da se Tony dobro sjeća svog početka kao pjevača, zna da mu nije bilo lako i da je bilo ljudi kojima se možda nije svidjeo i da to nisu baš sakrivali, da su bili nepristojni i tako se ponašali prema njemu, a sada se on isto tako ponaša i prema ostalima.Tako sam ja to doživjela, a samo se nadam da će na kraju sve ispasti u redu, ali se zapravo i ne bi začudila kada bi od svega toga ispalo ama baš ništa, kao u većini slučajeva u Hrvatskoj.
Moja "depresija"
U zadnje vrijeme ne znam što mi je.Tužna sam, a više me ništa ne može razveseliti.Baš ništa.Niti mama, niti TV, niti čokolada, niti frendice.Sve me pomalo živcira, a najvjerojatnije jedna situacija sa mojom frendicom.Ne znam da li da se družim s njom ili ne.Danas sam bila vesela poslije vjeronauka, osjećala sam se boljom osobom, spremnom za promjene.Spremnom učiniti nešto kako bi promijenila sebe, a možda i moje prijatelje.Sada ih opominjem kada kažu prostu riječ, u nedjelju sam otišla u crkvu i otad nisam prostačila.Drago mi je zbog toga, ali kao da mi se događa ovo:u jednom trenu sam vesela, u drugom mi se plače, u trećem sam živčana da bih mogla nekoga pošteno izmlatiti.Sve se to izmjenjivalo u današnjem danu i ja se iskreno ispričavam ako sam nekoga tekstom povrijedila ili tako nešto.Jedino čemu se stvarno radujem jest upravo ovo što sada radim, pisanje.Oduvijek volim pisati.Kao mala sama sam sebe naučila čitati.Svaki bih dan čitala par stranica knjige i polako sam naučila i pisati.Napisala sam svoju malu knjižicu o pticama selicama, o avanturi jedne male ptičice.No dobro, to je bilo davno.Samo se nadam da ću se izvući iz ove "depresije", što god to već je, i napokon biti sretna, jer mislim da to zaslužujem.

nedjelja, 22.02.2009.

Naslov je kratak ali jasan.Mi se uvijek pitamo zašto ovo, zašto ono.Na neka pitanja dobijemo odgovor, na neka ne.Nekada smo zadovoljni odgovorom, nekada ne.Ja ni sama ne znam moje pitanje, ali znam da negdje postoji objašnjenje, samo što ga mi ljudi ne zaslužujemo.
Ono što je zapravo tema mojeg posta jest to da je umrla meni jako draga osoba.Moj susjed sa Krka koji je živio u Zagrebu.Moj tata, deda i baka iznajmljuju apartmane na otoku Krku, točnije u malom selu po imenu Kornić blizu Punata.Oni su tu kuću sagradili i odonda poznaju susjeda Ivu, njegovu ženu Mariju i ostale susjede.Tada se ja još nisam niti rodila, ali ubrzo, kada sam i ja došla na svijet, upoznala sam se sa njima.Susjed Iva i ja šetali bismo do pošte, pa tamo sjedili i razgovarali.Ne znam više točno o čemu, ali znam da nam je bilo jako lijepo.Radovala sam se tim trenucima.Meni se sviđalo što je bio debeo.Jednostavno je to bio on i nisam ga mogla zamisliti drugačijeg.Ponekad bi došao do nas, izvalio se u uvijek jedan te isti stolac, prekrižio ruke i pričao nam svoje doživljaje koji bi nas uvijek nasmijali do suza.Sada i meni teku suze, ali ne od smijeha.Od tuge.Od tuge koja je tako jaka kao da mi je umro netko iz bliže obitelji, jer ipak smo se viđali samo 2 tjedna u godini, i to možda dvije ili tri večeri.Ipak, koliko god ovaj događaj bio tužan, natjerao me na razmišljanje.Jer, kad pogledaš, jednoga dana te ima, drugoga ne.Jednog dana si tu, smiješ se sa prijateljima, kupuješ, razgovaraš, radiš sve uobičajene stvari i ne brineš se za sutra.A, kada to gledaš s druge strane, možda i neće biti sutra.O tomu sam ja razmišljala cijelo vrijeme.
Poslije sam otišla do tate, poigrala se sa svojim psima, i kada sam se vratila u tatinu kuću, legla sam i zažmirila.Čula sam baku i tatu kako se dogovaraju o vijencu koji će ponesti na sprovod.Baka je rekla :"Može biti nešto kao posljednji pozdrav susjedu Ivi od obitelji Relić."
Ne znam točno zašto, ali te riječi su me rasplakale.Ne volim riječi poput "posljednji pozdrav".Jednostavno su tužne.Ukazuju na rastanak sa voljenom osobom, kao da se više nikada nećemo sresti.Više nikada nećemo razgovarati i smijati se njegovim pokušajima da napravi dobar doručak.Više nikada se nećemo zajedno šetati do pošte.Više nikada nećemo zajedno plivati do plutača i više nikada me nećeš zafrkavati o novom dečku.Više nikada.
Zato sam iz današnjega dana naučila da treba uživati u svakom trenutku našega života kao u svakom gutljaju najdražeg pića ili svakoj kockici čokolade.Jer samo Bog zna koliko nam je ostalo.