Naslov je kratak ali jasan.Mi se uvijek pitamo zašto ovo, zašto ono.Na neka pitanja dobijemo odgovor, na neka ne.Nekada smo zadovoljni odgovorom, nekada ne.Ja ni sama ne znam moje pitanje, ali znam da negdje postoji objašnjenje, samo što ga mi ljudi ne zaslužujemo.
Ono što je zapravo tema mojeg posta jest to da je umrla meni jako draga osoba.Moj susjed sa Krka koji je živio u Zagrebu.Moj tata, deda i baka iznajmljuju apartmane na otoku Krku, točnije u malom selu po imenu Kornić blizu Punata.Oni su tu kuću sagradili i odonda poznaju susjeda Ivu, njegovu ženu Mariju i ostale susjede.Tada se ja još nisam niti rodila, ali ubrzo, kada sam i ja došla na svijet, upoznala sam se sa njima.Susjed Iva i ja šetali bismo do pošte, pa tamo sjedili i razgovarali.Ne znam više točno o čemu, ali znam da nam je bilo jako lijepo.Radovala sam se tim trenucima.Meni se sviđalo što je bio debeo.Jednostavno je to bio on i nisam ga mogla zamisliti drugačijeg.Ponekad bi došao do nas, izvalio se u uvijek jedan te isti stolac, prekrižio ruke i pričao nam svoje doživljaje koji bi nas uvijek nasmijali do suza.Sada i meni teku suze, ali ne od smijeha.Od tuge.Od tuge koja je tako jaka kao da mi je umro netko iz bliže obitelji, jer ipak smo se viđali samo 2 tjedna u godini, i to možda dvije ili tri večeri.Ipak, koliko god ovaj događaj bio tužan, natjerao me na razmišljanje.Jer, kad pogledaš, jednoga dana te ima, drugoga ne.Jednog dana si tu, smiješ se sa prijateljima, kupuješ, razgovaraš, radiš sve uobičajene stvari i ne brineš se za sutra.A, kada to gledaš s druge strane, možda i neće biti sutra.O tomu sam ja razmišljala cijelo vrijeme.
Poslije sam otišla do tate, poigrala se sa svojim psima, i kada sam se vratila u tatinu kuću, legla sam i zažmirila.Čula sam baku i tatu kako se dogovaraju o vijencu koji će ponesti na sprovod.Baka je rekla :"Može biti nešto kao posljednji pozdrav susjedu Ivi od obitelji Relić."
Ne znam točno zašto, ali te riječi su me rasplakale.Ne volim riječi poput "posljednji pozdrav".Jednostavno su tužne.Ukazuju na rastanak sa voljenom osobom, kao da se više nikada nećemo sresti.Više nikada nećemo razgovarati i smijati se njegovim pokušajima da napravi dobar doručak.Više nikada se nećemo zajedno šetati do pošte.Više nikada nećemo zajedno plivati do plutača i više nikada me nećeš zafrkavati o novom dečku.Više nikada.
Zato sam iz današnjega dana naučila da treba uživati u svakom trenutku našega života kao u svakom gutljaju najdražeg pića ili svakoj kockici čokolade.Jer samo Bog zna koliko nam je ostalo.
Post je objavljen 22.02.2009. u 19:17 sati.