priča mi frendica kako je jučer prolazila pored svoje stare škole i kao sva ponosna odlučila svom četverogodišnjem djetetu pokazati skolu i kak je tamo mama išla i kako je tamo super. ostala je šokirana prizorima koje je vidjela/čula.
profesoricu engleskog koja je 5 puta pokušala, bezuspješno ušutkati neki 3a. na kraju je navinula lekciju preko neke linije ili nečeg sličnog na najglasnije pa je tako nadglasala djecu. koja su i dalje nastavila pričati.
tri hahara u 5, 6, 7 razredu kako se deru na profesora ispred škole.
dreka, cika i vriska.
u moje vrijeme, koje i nije bilo tako davno, to se buka se mogla čuti samo za vrijeme odmora. k vragu, pa ko bubice smo sjedli pod nastavom i nije nam padalo napamet da se deremo na profesore a kome bi palo na pamet da se nastavi drati na satu kada je učitelj/profesor ušao u razred.

i? jesmo li mi to bili toliko bolje odgojeni? da li su nam profesori bili kvalitetniji. ili nam je školski sustav (od vrtića pa na dalje) stvarno otišao kvragu? mene u stvari ne zanima čak ni tko je kriv. mame, tate, učitelji, ministri. mene zanima kaj će biti s tom djecom. pa oni samo svojom vlastitom voljom i željom, a ne nikavim sustavima vrijednosti koje bi im eventualno mogao usaditi neki roditelj/učitelj/profesor, mogu nešto u životu naučiti, postići i slično. nije li to malo pre veliki zadatak za vašeg šesto godišnjaka? ne očekujemo li svi previše od te djece?

jedna ne mama, ne učiteljica i ne profesorica, ovako sa strane