u zadnje vrijeme chachkam neshto po kompu i cedejima pa svako toliko naletim na slike iz kine, hk, indije, tajlanda...i da vam nekako priznam, uzhasno mi nedostaje to! kako bi se sada vratila na kineski zid! a tek u mir i tishinu zabranjenog grada.
zheljela bih opet uchi u onaj kvart u bangkoku koji sam sigurna da vihse nechu nikada nachi. prepun mali duchana nalik antikvarijatima, malm restoranchicha, djece koja te vuku za rukav i pokazuju ti neshto.
htjela bi proshetati trzhnicom, koja vishe slichi na buvljak, u saigonu...jesti sva ona chuda koja ne bi smjela, u malim kioscima uz rub preprljave ceste!
tek sam sada shvatila koliko mi to nedostaje. chovjek valjda nikada nije zadovoljan sa onim shto ima. kolikgo god mislila da se krechem u pravom smjeru, uvijek kada se zaustavim shvatim da zhelim dalje i josh. koliko god bila zadovoljna samom sobom uvijek me neki vrag (koji chuchi negdje) tjera da mijenjam stvari oko sebe. i nikako da se umorim. od istazhivanja. jedina je razlika u tome shto sam u tih nekih zadnjih dvije tri godine cijeli svijet i promjene u njemu i promjene koje je svijet radio u mom zhivotu gledala nekim "zrelijim" ochima. u prvo su me vrijeme te ochi smetale. nisu bile moje. ali s vremenom sam prihvatila tu perspektivu. boje su nekako umjerenije. tonovi se stapaju, nema ostrih rubova. vlada neki mir.
jedini catch kada sam napokon upoznala tu sebe i pomirila se sa njom, primjetih da postajem kritichnija i zahtjevnija prema svijetu oko sebe. i prema sebi. ne dopushtam si vishe propuste koje sam radila prije. nemam vremena za njih (o.k. mozhda to ima veze sa fizichkim godinama mojim...), nemam vremena jer toliko stvari josh moram napraviti. ali sada napokon znam koje su. i ne moram lutati bez cilja. osim u bangkoku u potrazi za onom malom ulichicom...jer sam nashla sebe. a to je nekako u zhivotu ipak najvazhnije.