bila sam sada kod bugnevilije pa su me neki komentari ponukali da napišem jedan svoj dozhivljaj. svi koji me znaju (tolko me neki chitaju da me valjda znaju) znaju da sam skeptik ali ovo je tak super ikspirijens.
bila ja u indiji. madras (chenai za one modernije). big selo od cca 7-9 miljona stanovnika (niko bash ne zna tochno). četvrti po veličini grad u indiji nema zgrade puno više od 5 katova...zmazanocha veri big...onak pregadna ali organska (za razliku od npr. industrijske zmazanoche u kini), po svuda smeche, bube plaze, krave svete hodaju po cesti, ljudi hiću smeche kroz prozor i tak. pa ipak ta me zemlja nije tak zdeprala kao kina. ali nije to poanta ove priče.
u madrasu ima jedan poznati hram. i reko muzh od kolegice da moramo ichi u taj hram. e sad, mi ne znale kako se zove taj hram, ali rekle mi nashem hinduistichkom domachinu da bi mi bash ishle u hram. i on se odushevio. kazhe on chast mu je odvesti nas u hram. i tak nas dve (ja u sariju, kak sam bila ponosna) idemo u hram, mislechi da je u igri turistichko/kulturni posjet. dodjemo mi u neki kvart, onak, recimo ko...trešnjefka. i tu se nash domachin sparkira i kazhe, bolje da tu stanemo to je dvije minute od hrama jer blizhe nema mjesta. i taman kad smo izlazile iz auta kaže on: u hramu se mora hodati bos, bilo bi bolje da cipele ostavite u autu, da...da ih poslije ne morate tražiti...
bitna činjenica koja priču čini spešl kolegica je imala problema sa stopalima, bila su joj puna nekih dubokih rana, koža popucala. cijelo ljeto je to lijechila i tek joj se nedavno počelo vidjeti neko poboljshanje.
mislim da se zhena skoro onesvijestila kada je shvatila da mora bosa prehodati po cesti, na kojoj je preko dana tržnica pa nam je domachin rekao da ipak hodamo po sredini ceste, auta i ovako nema, jer je uz rub dosta prljavo.
i tak smo mi ušle u taj hram. doživljaj je bio ljudi moji prekrasan. prošli smo kroz hram kao pravi vjernici, i to je nešto što je teško ponoviti ili doživjeti ako nisi sa nekim ko ti sve može pokazati. dharam (domachin) nas je naime poveo u svoj hram, u onaj u koji on ide moliti. mi smo bile jedine bjelkinje u njemu. to nije nikakva turistička atrakcija. to je real thing. uglavnom, u jednom trenutku u hramu smo došli do stupava koje treba obići 12 ili 13 puta i cijelo se vrijeme koncentrirati na neku "želju" koju želiš da ti se ispuni. u nastavku smo "žrtvovali" mirisne štapiche, dobili bijele točke na chelo i vrat koje su znak da smo bile u hramu taj dan i molile. darivali smo siromašne. podijelili zdjelicu riže sa njima. sve smo mi to odtrackale bose. vratlile smo se doma i nakon par sati sjele u avijon i vratile se u zagreb.
nakon nekoliko dana (doslovno dana) zvala me kolegica i sva u chudu mi je pokazivala te svoje noge. noge glatke, kozha mekana kao od bebice, bez i jednog ozhiljka. kazhe ona, chuj ja sam ti dok sam hodala oko onog stupa samo na svoje noge mislila! rekao je da se koncentriram na nešto što mi je bilo važno! to fakat funkcionira!
ja sam dok sam hodala oko stupa razishljala kako bi se htjela vratiti. i jesam.
vjera i autosugestija. ili je nogama bilo vrijeme da zacjele a ja sam i ovak "znala" da bum se vratila. vishe volim vjerovati u ovo prvo.
bila ja u indiji. madras (chenai za one modernije). big selo od cca 7-9 miljona stanovnika (niko bash ne zna tochno). četvrti po veličini grad u indiji nema zgrade puno više od 5 katova...zmazanocha veri big...onak pregadna ali organska (za razliku od npr. industrijske zmazanoche u kini), po svuda smeche, bube plaze, krave svete hodaju po cesti, ljudi hiću smeche kroz prozor i tak. pa ipak ta me zemlja nije tak zdeprala kao kina. ali nije to poanta ove priče.
u madrasu ima jedan poznati hram. i reko muzh od kolegice da moramo ichi u taj hram. e sad, mi ne znale kako se zove taj hram, ali rekle mi nashem hinduistichkom domachinu da bi mi bash ishle u hram. i on se odushevio. kazhe on chast mu je odvesti nas u hram. i tak nas dve (ja u sariju, kak sam bila ponosna) idemo u hram, mislechi da je u igri turistichko/kulturni posjet. dodjemo mi u neki kvart, onak, recimo ko...trešnjefka. i tu se nash domachin sparkira i kazhe, bolje da tu stanemo to je dvije minute od hrama jer blizhe nema mjesta. i taman kad smo izlazile iz auta kaže on: u hramu se mora hodati bos, bilo bi bolje da cipele ostavite u autu, da...da ih poslije ne morate tražiti...
bitna činjenica koja priču čini spešl kolegica je imala problema sa stopalima, bila su joj puna nekih dubokih rana, koža popucala. cijelo ljeto je to lijechila i tek joj se nedavno počelo vidjeti neko poboljshanje.
mislim da se zhena skoro onesvijestila kada je shvatila da mora bosa prehodati po cesti, na kojoj je preko dana tržnica pa nam je domachin rekao da ipak hodamo po sredini ceste, auta i ovako nema, jer je uz rub dosta prljavo.
i tak smo mi ušle u taj hram. doživljaj je bio ljudi moji prekrasan. prošli smo kroz hram kao pravi vjernici, i to je nešto što je teško ponoviti ili doživjeti ako nisi sa nekim ko ti sve može pokazati. dharam (domachin) nas je naime poveo u svoj hram, u onaj u koji on ide moliti. mi smo bile jedine bjelkinje u njemu. to nije nikakva turistička atrakcija. to je real thing. uglavnom, u jednom trenutku u hramu smo došli do stupava koje treba obići 12 ili 13 puta i cijelo se vrijeme koncentrirati na neku "želju" koju želiš da ti se ispuni. u nastavku smo "žrtvovali" mirisne štapiche, dobili bijele točke na chelo i vrat koje su znak da smo bile u hramu taj dan i molile. darivali smo siromašne. podijelili zdjelicu riže sa njima. sve smo mi to odtrackale bose. vratlile smo se doma i nakon par sati sjele u avijon i vratile se u zagreb.
nakon nekoliko dana (doslovno dana) zvala me kolegica i sva u chudu mi je pokazivala te svoje noge. noge glatke, kozha mekana kao od bebice, bez i jednog ozhiljka. kazhe ona, chuj ja sam ti dok sam hodala oko onog stupa samo na svoje noge mislila! rekao je da se koncentriram na nešto što mi je bilo važno! to fakat funkcionira!
ja sam dok sam hodala oko stupa razishljala kako bi se htjela vratiti. i jesam.
vjera i autosugestija. ili je nogama bilo vrijeme da zacjele a ja sam i ovak "znala" da bum se vratila. vishe volim vjerovati u ovo prvo.
