čajna (držhava ne kobasa)
stigla ja. necu sad o rastancima i ostalim bedovima, nema smisla. to poglavlje cu obradit kad me prodje opce depresivno stanje.
od pochetka me dobro ishlo. preljubazna gospodja na salteru mi je oprostila par kila overweight-a, pohvalila me kak sam se super spakirala samo s dva kofera na godinu dana (kaj ona zna kolko sam vec kutija tam poslala) i rekla mi da mi bolja stoji ova svjetlija frizura (u usporedbi s prekrasnom fotkom u putovnici). avijoni su isli ko svicarski satovi, sve u minutu tocno. s obzirom da sam putovala u business klasi nemam nekih primjedbi na lufthansu, cak shto vise.
e a kad sam stigla pocelo je. nisam mogla vjerovat koliko sam stvari zaboravila! npr. koliki je problem taxisti sloziti jedan kofer i jednu torbu u gepek! cijela je procedura trajala jedno 10-tak minuta. prvo kofer onda torba, prvo torba onda kofer, prvo kofer po duzini pa onda torba...na kraju je kofer stavio u gepek a torbu kod sebe na prednj sic. retrovizori u autu (lik ima cak dva) sluze za gledanje sebe i cackanje zuba. neovisno o tome kaj je ovo bila engleska kolonija i kaj su englezi relativno nedavno osli, nemojte se zavaraviti da ljudi znaju engleski. ne, ne. kad npr. na aerodromu trebas taxi onda ima jedan lik koji "prevodi" adresu koju mu ti kazes taxisti. npr. nathan road (najpoznatija shopping ulica u HK) nijedan taxista neche prepoznati ako mu netko to ne prevede na "kineski" na kojem to zvuci nesto kao "natan lod." iako to nasim improvizatorskim mozgovima zvuci vrlo slicno kao orginal, nema sanse da oni to razumiju. e zato ispred svakog iole boljeg hotela, na aerodromu i sl. postoji jedan "prevoditelj" koji prevodi te adrese. problem je u tome sto ni on bas ne zna engleski. pa sam tako morala, kada smo se moj celavi taxista koji je u autu raspalio nekog betovena, objasnavati dane zelim ici u taj i taaj hotel, nego u zgradu do. bilo je zanimljivo. on je samo kimao glavom i, naravno, fulao!
e onda sam dosla u stan. odnosno na recepciju. trebao mi je samo kljuc koji su moji predhodnici pripremili za mene. znachi koverta, nesto potpises i odes? ne. znaci procedura koja traje 20 minuta. jer koverta se izgubila, pa je onda jedan od njih otisao u potragu za istom, pa je treci onda ipak nasao kovertu, pa je onda trebalo ipak popuniti neke formulare. i umjesto da mi ih daju da ih popunim sama, ne to che oni. pa to traje. jer tesko se snaci u nasoj putovnici (npr. nadji adresu ak ne znas di je). i naravno da njima nije jednostavno kao nama pisati cudna im imena. najvaznije je da to rade s takvim osmjesima na licu da nema sanse da se chovjek naljuti. ni najmanje.
napokon stan. mali. slatki. malo hladno, nema presonal touches. sredit cemo. naravno da sam ponjela previse stvari. skoro pa nemam kam s njima. pamet mi je bila negdje drugdje kad sam se pakirala. a da ne kazhema da su ovdje rasprodaje. prave. nema nis kaj nije snizeno bar 50%. i nemoram reci da sam jucher vec lijecila depru shoppingom.
boze od depresije chu bankrotirat. svu lovu cu ispizditi na telefon i shopping.
prava zena, ne!
od pochetka me dobro ishlo. preljubazna gospodja na salteru mi je oprostila par kila overweight-a, pohvalila me kak sam se super spakirala samo s dva kofera na godinu dana (kaj ona zna kolko sam vec kutija tam poslala) i rekla mi da mi bolja stoji ova svjetlija frizura (u usporedbi s prekrasnom fotkom u putovnici). avijoni su isli ko svicarski satovi, sve u minutu tocno. s obzirom da sam putovala u business klasi nemam nekih primjedbi na lufthansu, cak shto vise.
e a kad sam stigla pocelo je. nisam mogla vjerovat koliko sam stvari zaboravila! npr. koliki je problem taxisti sloziti jedan kofer i jednu torbu u gepek! cijela je procedura trajala jedno 10-tak minuta. prvo kofer onda torba, prvo torba onda kofer, prvo kofer po duzini pa onda torba...na kraju je kofer stavio u gepek a torbu kod sebe na prednj sic. retrovizori u autu (lik ima cak dva) sluze za gledanje sebe i cackanje zuba. neovisno o tome kaj je ovo bila engleska kolonija i kaj su englezi relativno nedavno osli, nemojte se zavaraviti da ljudi znaju engleski. ne, ne. kad npr. na aerodromu trebas taxi onda ima jedan lik koji "prevodi" adresu koju mu ti kazes taxisti. npr. nathan road (najpoznatija shopping ulica u HK) nijedan taxista neche prepoznati ako mu netko to ne prevede na "kineski" na kojem to zvuci nesto kao "natan lod." iako to nasim improvizatorskim mozgovima zvuci vrlo slicno kao orginal, nema sanse da oni to razumiju. e zato ispred svakog iole boljeg hotela, na aerodromu i sl. postoji jedan "prevoditelj" koji prevodi te adrese. problem je u tome sto ni on bas ne zna engleski. pa sam tako morala, kada smo se moj celavi taxista koji je u autu raspalio nekog betovena, objasnavati dane zelim ici u taj i taaj hotel, nego u zgradu do. bilo je zanimljivo. on je samo kimao glavom i, naravno, fulao!
e onda sam dosla u stan. odnosno na recepciju. trebao mi je samo kljuc koji su moji predhodnici pripremili za mene. znachi koverta, nesto potpises i odes? ne. znaci procedura koja traje 20 minuta. jer koverta se izgubila, pa je onda jedan od njih otisao u potragu za istom, pa je treci onda ipak nasao kovertu, pa je onda trebalo ipak popuniti neke formulare. i umjesto da mi ih daju da ih popunim sama, ne to che oni. pa to traje. jer tesko se snaci u nasoj putovnici (npr. nadji adresu ak ne znas di je). i naravno da njima nije jednostavno kao nama pisati cudna im imena. najvaznije je da to rade s takvim osmjesima na licu da nema sanse da se chovjek naljuti. ni najmanje.
napokon stan. mali. slatki. malo hladno, nema presonal touches. sredit cemo. naravno da sam ponjela previse stvari. skoro pa nemam kam s njima. pamet mi je bila negdje drugdje kad sam se pakirala. a da ne kazhema da su ovdje rasprodaje. prave. nema nis kaj nije snizeno bar 50%. i nemoram reci da sam jucher vec lijecila depru shoppingom.
boze od depresije chu bankrotirat. svu lovu cu ispizditi na telefon i shopping.
prava zena, ne!
