mala morska vila

-----

Kako pronaći sebe u rana jutra dok mi rose umivaju lica, kako pronaći sebe kad sve oko mene još na tebe miriše i dok se gube sjene na zidu ja tražim dodir ruke koja je otišla daleko, tamo gdje ja do nje nikada više neću doći i odnijela sobom sve osjećaje koje smo dijelili i kojima smo se radovali.. Nitko me nije pitao kad si trebao otići, nitko me ne pita ni sada, kada je tvoje srce prestalo kucati, a ja, još sam bila mlada, i dio tebe nosila u sebi. Zna li itko kako su hladne jeseni i zime od kad te nema, a sve što imam sad je tako malo, kao da ništa bilo nije, od svega mi osta….samo tvoje ime….( udovicama domovinskog rata)

Jutro se zlatom sunca kupa,
tramontana miluje more,
daleko je tamna crta maestrala,
još mjesec srebrom ljubi zore.

Prva se svjetla pod zvijezdama bude,
nad usnulim gradom titraju sjene,
za osmjeh sreće malo mi treba,
tek tračak svjetla ispod mračnog neba.

---

Poljubi jutrom
moje snene oči,
odagnaj sjene
duge, tamne noći,
probudi osmjeh
na usnulom licu,
njeguj ljubav
kao plahu pticu.

Pa kad jednom
uvis poleti
neka na tvoje
rame sleti,
nek te mjesto
mene pazi,
brani od zla,
pjesmama mazi.

anđele moj

Dobro ti jutro, anđele moj,
noćas me tvoja dotaknuše krila,
pjesma me tvoja uspava tiha,
u tvom sam se krilu od svijeta krila.
Kao što pjesnik otvara dušu
plamenu, stijeni i mdrom valu,
tako sam i ja, nakon svega,
utjehu našla na tvome žalu.
Tvoja su krila beskrajno meka,
tvoje je srce srce od zlata,
za tebe uvijek u mojoj duši
ljubavlju gore nebeska vrata.

---

Stojim okupana svjetlošću tvojih dodira koji u meni bude one iskonske čežnje, ja, samo obična pod ovim zvijezdama što se imenom tvojim gase, ja, u trenutku izgubljena i nađena dok suze jesenske s neba padaju, a moj se pogled gubi negdje u daljinama, glasan poput nota u tišinama koje me slijede donoseći smiraj osjećajima uzburkanim poput mora u vječnim olujama. Nespremna za tebe, pokleknula sam, slaba od silnih bujica koje su tekle mojim venama i prelijevale se preko ruba drhtavih usana u samo jednoj, jedinoj riječi jer nisam znala da ću te naći tu gdje se pjesme rađaju i umiru, tu gdje je još samo zrnce nade ostalo da bi, probuđeno dodirom tvojim, moje sutra postalo.

---

Oblaci tmurni
nad modrim morem
još kriju tople zrake sunca...
Ono je tu,
negdje u nama,
njihov još osjećam sjaj
i vidim toplinu pogleda mekog....
Tako bih htjela
prenijeti pjesmu
do uzdaha tvog,
meni dalekog...

Noćas

Noćas se mjesec
poigravao srebrom
šarajući
morem u bonaci,
morem beskrajne tišine
u kojoj se gube
zaspale pjesme,
u kojoj snovi postaju java
na jastuku od soli
gdje zvijezda
moja
spava.

Kad sirena plače...

Kad sirena plače
njene su suze
biseri na dnu mora,
njene su kose
pjena iznad uzburkanih voda,
njene su usne
tajne najvećih dubina,
njen je glas jecaj tišine
u dugim noćima.
Kad sirena plače
sve prestaje biti,
u agoniji bola
i snovi se gube,
u sjećanju su samo
usne koje ljube
i vjetrovi što tugu
ne prestaju viti.

stari pjer (Ivica Percl)

Još kada je bio mlad
Rat mu je odnio sve,
I ženu i djecu, i topli dom.
Ostao je sam
I zaboravio je na prošlost,
Jer Pjer i više nije bio Pjer.

Sad luta sam taj stari Pjer,
Da, svaki dan i svaku noć,
Sad luta sam taj stari Pjer,
Da, svaki dan i svaku noć.

Pjeru je ipak ostalo nešto,
I mnogi su imali priliku
Da ga vide kako svira na usnu harmoniku.
On oduvijek svira za jedan groš,
A ljudi se u strahu pitaju
Da li će jednog dana i čitav orkestar biti tu.

I svira Pjer, da, svira još
Taj stari Pjer, za jedan groš.
I svira Pjer, da, svira još
Taj stari Pjer, za jedan groš.

Kažu da ih danas ima mnogo kao što je Pjer,
A mnogi su imali priliku
Da ih vide kako bez cilja lutaju.
Daleko od stvarnosti oni su tako sami,
A ljudi se u strahu pitaju
Da li će jednog dana i čitav svijet ostati sam.

I svira Pjer, da, svira još
Taj stari Pjer, za jedan groš.
I svira Pjer, da, svira još
Taj stari Pjer, za jedan groš.

čekam

Pogledaj u moje lice,
iz daljine zove te
moj glas,
pjesma moja
obavija snove
dok pučina modra
ne ponese
nas.
Od čipkastog je vala
satkana tišina,
sva radost moja
u njegovoj
pjeni
dok vječnost čekam
u haljini
bijeloj
pod nebom sama
na hladnoj
stijeni...

Probudi me

Zraka sunca treperi kroz vode slane,
miluje tišine uspavanih stijena.
Tamo, u daljini, još caruje sjena,
igra svoju igru svjetlosti i tame.

Probudi me svojim pjesmama iz snova,
savij moje ruke oko svoga vrata,
jer samo sam vila iz morskih dubina,
oživljena tvojim dodirom od zlata.

pjesmo moja...

Pjesmo moja daleka
na obalama snova
u note upij more,
u strune violine
zapleti kose zlata
dok raznose te vile
na dnu mora modroga
nek pjevaju dubine…

ja sam...

Kroz pore moje kože diše modro more
Notama od soli, pjesmama od zlata.
I dok tajni širom otvaram ti vrata
U zagrljaju mome dočekuješ zore.

Ja samo sam pjena na vrhu maestrala,
Odsanjana tlapnja u trenu života.
I dok slušaš glazbu od nebeskih nota
U tvojim sam snima tek sjena postala..

dalmatinska elegija ( stjepan benzon)

Dalmatinska elegija

I ova mala kala u suncu, cviću sva,
kontrade skalinade, di šetat san se zna
i ti fumari stari iz koji dima ni,
i naše none bone ča volimo ji svi...

To nestaje sve daje, sve to ča srce zna,
drugare tražim stare, al furešt sad sam ja.
ni Duje, Dane Frane da dojdedu na mul
kod tete Marijete da popijedu žmul.


Te škure balature ča stididu se sad,
ferali ča su sjali kad mrak bi pa na grad.
portuni i kancuni di čeka san je ja,
šentade serenade, noć puna pisme sva...

To nestaje sve daje, sve to ča srce zna,
drugare tražim stare, al furešt sad sam ja.
ni Duje, Dane Frane da dojdedu na mul
kod tete Marijete da popijedu žmul.

Sve nestaje sve daje u dragom gradu tom,
sve nestaje, al' traje ta bol u srcu mom.

more moje

More moje tajnama se pjeni,
u dubine zove zaspale mornare,
na kamenom škoju, razigranoj sjeni,
budi davno ugasle ferale.
Kad pjesma šuti i more sniva,
bonacom se javlja prije maestrala,
u srebrnom se sjaju mjesečina skriva,
još je pusta dalmatinska kala.