Stojim okupana svjetlošću tvojih dodira koji u meni bude one iskonske čežnje, ja, samo obična pod ovim zvijezdama što se imenom tvojim gase, ja, u trenutku izgubljena i nađena dok suze jesenske s neba padaju, a moj se pogled gubi negdje u daljinama, glasan poput nota u tišinama koje me slijede donoseći smiraj osjećajima uzburkanim poput mora u vječnim olujama. Nespremna za tebe, pokleknula sam, slaba od silnih bujica koje su tekle mojim venama i prelijevale se preko ruba drhtavih usana u samo jednoj, jedinoj riječi jer nisam znala da ću te naći tu gdje se pjesme rađaju i umiru, tu gdje je još samo zrnce nade ostalo da bi, probuđeno dodirom tvojim, moje sutra postalo.
Post je objavljen 18.11.2010. u 10:06 sati.