Koliko puta je potrebno da se nabodemo na mač života pokušavajući doprijeti do mekog dijela. Znamo da je ispod tog oklopa sve lijepo, veselo, plemenito i milo...svaki ponovni pokušaj i žalac ulazi sve dublje i dublje ..ostavlja trajne tragove povreda....A ja sam shvatim da je život jedan i da u vrtu života ima još puno cvijeća bez bodlji...pitam se često čemu trud, napor u zaljevanju te biljčice koja uporno opstaje na svoj način... valjda navika, ljubav koja još u korjenju tinja i ona vječna nada da će kaktus jednom procvasti..... kroz par godina shvati ću ponovo da sam uzaludno čekala tu promjenu kako i sve ove godine ali možda već sutra ja pustim svoje korjenje u drugom vrtu. Danas mi je pristigla dva dana preuranjena čestitka za rođendan na kojoj piše-"...Jer u svježini sitnica srce nalazi svoje jutro i okrepljuje se...." Dok polako sa svojih latica odbacivam prašinu prošlosti, polako ali sigurno izvirivam na sunce ispod velikog kaktusa koji mi je dugo godina činio hlad.....