Totalna zbunjoza...ili kužiš li sada?
|
Ovabi subota bila ljepše provedena samo da sam je provela s čovjekom svog života, a pošto ga još uvijek nemam, savršena je. Zadar. Morgulje. Šetnja. Nescafe od čokolade na rivi. Naslikavanje. Druženje s mamom. I tatom. Trešnje. Putovanje. Odmor. Potamnjeli ten.  Lakeisha mi je u komentaru napisala da joj se čini da sam onoj fazi potpune zbunjoze. Bravo draga, baš mi je je ta riječ falila, nisam se mogla baš izraziti kako se osjećam. Zbunjola totalna. A kad čovjek skuži u kakvoj je fazi onda je lakše iz te faze izaći. Imam osjećaj bespomoćnosti, osjećam da me se navlači za nos, da mi se prlja oči, da me se vrti oko malog prsta, da me se smatra majmunom. A ja ipak ne mogu reći ne. Ne njemu. A kada bi barem bila primamljiva ponuda, i kada bi barem nešto više značila, njemu, meni već puno znači. On misli da mu ne mogu reći ne. On misli da ja plešem kako on svira. On misli da mu ne mogu odoljeti. I u pravu je. Ali ne kuži da je razlog za obje strane moje odluke između ostalih stvari upravo on. I za povlačenje i za ostanak. Ne kuži. Ne kuži. Da me ponekad tako zaboli i ne mogu podnositi njegovu blizinu a toliku udaljenost, baš kao što sam i sretna što smo to što jesmo. Da ponekad podrška koju pruža znači više od sveg odbijanja. Da bih ponekad željela da se nikad nismo upoznali. Da me u jednu ruku vrijeđa to što iskorištava moju slabost. A ne kuži ni da me to ponekad veseli. Ne kuži da sam sretna što je sve opet "normalno" nakon one poruke. Ne kuži da bih rađe samu sebe varala samo da i dalje bude moj prijatelj. Ne kuži ništa. Ne kužiš ništa mišu mali. Ne kužiš da neću nikada javno prizati da mi je stalo. I da ne znam dali želim da to znaš. Pogotovo kad mi je tvoj odgovor jasan, ali ne mogu si pomoći. Kužiš li sada? Ili te kao i uvijek... zaboli... |
