Suočavanje
|
Jeste li nekad osjetili da ste fulali u koracima...da je trebalo negdje otplesati neki drugi korak i da bi danas život bio bolji, sretniji. Ja sam općenito zadovoljna sa svojim koracima, zadovoljna sa životom, kada bi išla analizirati svaki dio svog života, možda bi požalila da sam plesala dvokorak a ne ča ča ča...ali ipak...imam neki ritmičan ples...a kažu i hod čudna stila. Ali ipak, često se osvrnem oko sebe i vidim da sam zamenarila mnoge ljude, mnoge prijatelje i da to nemože više tako. Danas sam pola dana provela pišući smsove svojim dragim ljudima s kojima se rijetko vidim, ali ne želim ih izgubiti iz života, moji su i nadam se da će tako i ostati...ipak su više od poznanika, ali ne sastavni dio mog svakodnevnog života. I to je tako, to i sama znam, i nebi bilo moguće svakog od njih imati u svakom trenutku kraj sebe, time ni ovi koje možemo nazvati najboljim prijateljima nebi imali povlaštenu poziciju. Ali ponekad pomislim, zašto bi me svakih godinu dana trebale iznenaditi vijesti ljudi koje mogu i želim vidjeti češće...barem jednom mjesečno...zašto? Zašto zaboravljam na to, zašto dopuštam životu da me nosi nekim svojim tokom...a ja se puštam... Plivaj Chi, plivaj. Od kud ovaj post uopće i od kud ova tema uopće... Pa u biti nisam niti željela pisati ovako, željela sam doći i napisati nešto drugo, svojevrsnu ispriku što sam prestala biti dio života jedne osobe. Namjerno, jer nismo bile prijeteljice nego poznanice. Prvo smo bile samo djevojka i ja studentica na praksi, a onda kada je praksa završila bile smo djevojka i ja koja ne želim biti prisutna više. Dva različita svijeta. I neću pisati zašto, neću iznositi svoje frustracije, mada sam ih onda imala, a one su ovoga trena nebitne. Toliko su nebitne da bi ih željela zaboraviti i vratiti film. Ali film se više ne vraća, i kada bi ga vratila ništa se nebi promjenilo, opet bi bila ista frustracija, i isti završetak priče. Jer Bog je tako htio. Čak mogu reći da neznam jesam li tužna, zbunjena ili šta. Neznam dali je to zbog toga što nismo bile u kontaktu dugo vremena, i što sam ga ja prekinula, ne svađom, bez razloga, samo prekinula. I neznam dali je to zbog toga što se to dogodilo. Djevojka...Vera...jučer je umrla u snu. Imala je epilepsiju i čini se da se ugušila kad je u snu dobila napadaj. Sutra je sprovod valjda, ja bi trebala nazvati njezine roditelje valjda, ali strašno mi je bed, što zbog toga što se neznam nositi u takvim situacijama, što zbog toga što sam tako prekinula naše druženje...i najvjerojatnije ju povrijedila. I mislim si, dali je to sada uopće bitno? Možda bi oni zamjerili to da se sada pojavim, a nisam nikakvu brigu pokazala do sada. Ništa neznam...osim da bih željela ne zamenariti više svoje prijatelje i ne naći se u situaciji da nekoga moram jednostavno isključiti iz života, jer prijateljstvo ne vrijedi ako nije iskreno i ako nije od srca...a opet...kada se ovako nešto dogodi...poželim da iskrenost nisam niti izrazila, a znam da se ovo nije dogodilo da bi i dalje mislila kako ne želim prijateljevati s njom. Eto...to je možda moj način da se oprostim od nje...nije baš lijep i srcedrapateljan...ali ni ja se ne osjećam tako. Počivala u miru vječnom. |
