Ružna
|
Uvijek sam mislila o sebi da sam ružna, još od mladih dana, i još uvijek. Čak i onda kada se sredim i kad se osjećam super, kada sam zadovoljna sobom, čak i onda ima zadrška u mom životu. Ružna. I uvijek sam o sebi mislila da sam i nesposobna i glupa i da ne vrijedim ništa, da ništa ne znam i ne mogu zbog svoje ružnoće. I uvijek će me pratiti ta činjenica. Ponekad mislim da sam pomalo luda i ponekad se nadam da će to odvratno mišljenje o samoj sebi proći i da ću se napokon pogledati pravim očima, jer znam da ovo nije istina...u potpunosti. I onda ponekad idem ulicom i gledam druge žene, uspoređujem se, i pitam prijateljice "Imam li ja ovako debele noge?" "Imam li ja ovako nečisto lice?", "Jesam li ja ovako debela?" i redovito je odgovor ne...ali to meni nije važno...kad ja mislim suprotno. Ponekad mi dođe da ne izlazim van i ne zabavljam se, jer me uvijek opterećuju misli kako sam višak u tom bircu/društvu i da ne pripadam tamo zbog svog izgleda. I ponekad me muči misao "Zar sam ja toliko ružnija do svih da me nitko ni ne pokušava voljeti?". A da se vratim i na one trenutke kada pomislim da sam lijepa ili bar da sam se lijepo sredila... tada mi se jednostavno zgadi ta misao da ja mogu biti lijepa i mislim si pa da sad smo još i umišljeni. I tada, tada se napravi zadrška da nikome ne pokazujem da mislim da sam lijepa i tada se u mojoj glavi počinje odigravati svađa između malih vragova i anđela, točnije čete malih vragova i jednog malog anđela. V: "Kako si ti grozna, kako možeš misliti da si lijepa? Ružna si, ko noć, čuješ li me, R U Ž N A si!" A: "Ne slušaj ih kaj govore, lijepa si, gledaj kako si se lijepo sredila." V: "Ružna, ružna, šminka ti ništa ne vrijedi, ružna, ružna!" A: "A ti si lijepa i bez šminke!" V: "Slušaj, kaj lažeš sama sebi i zavaravaš se kad znaš kaj je istina, pa pogledaj kak te ljudi gledaju, nemogu maknut pogled od tvoje ružnoće!" A: "Nije istina, ljudi te gledaju zato kaj si lijepa! Ajde nasmiješi se, i pokaži kako si lijepa, pokaži što skrivaš u sebi!" V: "Buahahaha...možeš ti kaj god skrivat u sebi kad imaš toliku glavu...kaj ti vrijedi sve!" i to tako ide dalje i dalje, a počinje se polako odvijati i svađa između još jedne čete vragića i tog mog jadnog malog anđela koji se toliko trudi ali sve manje snage ima, a zašto je sam, jer jedan je anđeo obično jači od svih vragova, a ja imam po jednog za svako svoje polje kompleksa i ne stignu uopće pomoći jedan drugome. A ta druga četa udara na poseban način: V: "Nemoj mislit da se sviđaš nekome, već i sama znaš da si ružna i da se nemožeš nikome sviđati." A: "Ma gluposti, gledaj kako te gleda onaj dečko, od kad si ušla." V: "Pa kako te nebi gledao kad si odvratna, ne može se načudit." A: "Nasmijao se, nasmiješi mu se natrag, nasmiješi mu se!" V: "Samo se nemoj smijat, odvratna si kad se smiješ!" A: "Prekrasna si kad se smiješ, ajde pričaj s njim, reci mu nešto!" V: "Ako mu kažeš nešto tip će mislit da mu se nabaciješ, ne želiš da to tip misli!" A: "Nek misli da mu se nabaciješ, kad mu se i nabaciješ, ajde ajde, zgodan je i sviđaš mu se, moraš mu pokazat da ti se sviđa!" V: "Haha, samo ajde ako želiš da ti kaže da mu se gadiš i da nisi normalna!" i tako to ide... Moja borba s činjeničnim stanjem da sam ružna i zadrška u svemu što u životu radim, a pogotovo u području muško-ženskih odnosa. I zbog toga ću ispaštati čitav život znam to, jer više neznam dali mi je stalo i dali imam snage da se borim s tim... Ne vrijedi što mi govore prijateljice, ne vrijedi što ponekad mislim baš suprotno... Nisam dugo mislila o tome, ali flash back se dogodio zbog jedne stranice na koju sam išla i konstantnog pitanja zašto neću staviti svoju sliku...pa možda zato kaj sam ružna i ne volim se slikati. I najviše od svega me muči u tom fotkanju da se skroz izbezumim kad mi ljudi vele da sam baš dobro ispala, pa zar me takvom vi doživljavate? Katastrofa. I zato se ne slikam više...i mrzim kad netko okida fotić u mom smjeru. Hm...neznam dal da ostavim ovaj post ili ne...ovaj blog se pretvara u vreću prepunu depre...ali eto tako je to kod mene ponekad... a vezano uz prošli post...naravno da sam plakala... |
