Sve je glupo i jednako
|
Hm...kad počnem post s hm...onda mi je ili glava opasno prazna ili mi je opasno dosadno...a da sad je i jedno i drugo... Najrađe bi ležela u krevetu i automatikom okretala stranice neke knjige...baš nebi ništa radila...a vrijeme rapidno ide. Osjećam se kao da sam u nekoj kugli koja me samo vrti i vrti, i dani prolaze kao ludi, tjedni prolaze a da se ni ne okrenem...a ja...ostajem na istom mjestu...ovdje...i ne mičem se... Promatram kako se mjenjaju životi ljudi oko mene, a ja...u nekom svom malom balonu u koji sam još davno ušla...ništa se ne mjenja...živim... Nekad mislim, ma bolje da se ništa ne događa nego da se događa nešto loše, ali ja nisam osoba koja se želi uspoređivati s lošim stvarima...zašto se meni ne može dogoditi nešto dobro? Onak...turbo dobro...onak...nevjerojatno? Zašto se meni život ne mjenja za 180° u pozitivnom smjeru? Hm...imam stav o životu da se sve stvari događaju s razlogom, i da se krećemo dalje kada "odradimo" ono u čemu smo sada... Pa kad ću ja odraditi ovo što trebam? Ha? Nek mi netko kaže pa ću se pokrenuti u tom smjeru... Bojim se dosade, bojim se lijenosti i inercije, a sve me češće hvataju takve stvari, pogotovo u zadnje vrijeme, ništa ne radim, ništa ne učim, samo sam u nekoj glupoj stvarnosti... Odlazim na sastanke, obavljam neke glupe poslove, perem suđe, vješam veš, sjedim na netu...vidim se s ljudima... I kad idem na kavu s nekim, neda mi se pričati o meni, o tome što se događa oko mene, neznam što bih pričala, nema ništa zanimljivo, sve je isto, sve je dosadno, sve je stara priča...sve je dosadna priča, sve je priča koja se iznova i iznova ponavlja... nema ništa vrijedno spomena...nikakva poletnost... Neda mi se više ovako, neznam što da radim, neznam kako da se pomaknem, i kada bih htjela zapnem negdje uz put. Nisam u depresiji, zezam se ja i smijem s ljudima, družim i sve, nemam nekih negativnih iskustava, ništa...samo se bojim da sam zapela u nekoj priči i da ju iznova i iznova ponavljam...ništa se ne mijenja, ništa se ne događa... Svi imamo potrebu osjetiti da rastemo... a ja... kao da sam zaspala i da se na rastem, ne razvijam, ne krećem nikuda... |
