Odbor za krizna stanja
|
Trebam odbor za krizna stanja... Kako je to čekati 2 sata na Trgu čekajući prokletu 31., ljuljuškati se pod zvukom narodnjaka i staviti repeat one na stvar koja razara apsolutno sve? E pa ne želim vam da znate kako je to. Suze nisu puštene samo zato što je vrlo opasno pokazati slabosti u 2h ujutro kada stojiš među pijancima i jedina se spremaš izaći na stanici u Novom Zagrebu... A kada sam izašla...pustila sam ih. Trebam odbor za krizna stanja... Ne, neću sebi ništa napraviti, samo me muče 2 situacije, povezane... Jedna je čisto osjećajna, a druga čisto poslovna... I niti u jednoj se ne snalazim... Poslovna me više boli...jer mi se neke stvari mješaju u glavi i da bih uopće povezala svoje mišljenje s mišljenjem mojih kolega...trebam jednu sasvim razumnu osobu....Biba moja draga trebam tvoju genijalnost. Imam osjećaj da sam zauzela neki kritički stav i da se nedam uvjeriti suprotno, tj. kada mi netko veli, ok, ja to prihvatim, ali ipak mi ta cijela stvar previše "smrdi" da bih samo tako prošla mimo. A možda to tako može i mora funkcionirati... Trenutno razmišljam o tome da se fakat jako potrudim i radim po svome, ono kako smatram ispravnim, a da tu drugu stranu pustim da brije po svome, a da sudjelujem samo u "servisnim" poslovima i da se uopće ne mješam...kad se očito ne razumijem... Neznam što da radim...već dugo se ne slažem s nekim stvarima i vadi me samo to kaj se odgađaju kao i sve drugo...a ja...nemam niti dovoljno iskustva niti dovoljno argumenata da bih rekla svoje mišljenje, a osim toga, niti sama ponekad neznam zašto...samo imam nelagodan osjećaj i onu rečenicu "To se tako ne radi." Kada si u globalu pogledam stvari...dođe mi da odmah odustanem od rada u neprofitnom sektoru...a za profitni sam fetus... A osjećajna kriza...odlučila sam...prekidam kontakte...pitat će me zašto...e pa bubnut ću neku glupu ispriku, kao nemam vremena i puno učim...i neću mu nikad reći da sam trebala razgovor jučer, i neću mu nikada reći da sam trebala njega, da mi bude prijatelj da mi bude nešto više, i neću mu nikada reći da sam neke stvari shvatila krivo, ne onako kako je mislio, nije me doživio kao ženu nego kao nekog frenda, i onda je bilo prilično lako zbrkati stvari...moja je krivnja...i ja ću je zato ispraviti. Previše mi je to...previše mi je imati osjećaj da neznam što uopće radim u ovoj cijeloj priči... A odbor...pa nigdje ne gori, zar ne...i nisam poslala poruku da ću se ubit...pa zašto bi odbor uopće shvatio ozbiljno moje pizdarije? |
