Totalno iskren post
|
Hm, evo mene :-) I sad je dan post za ozbiljno. Pomalo mi je već dosta mog poluizbjegavanja pisanja iskrenih postova ovdje, zbilja je, u jednom sam se trenu učinila tako malom, postovi su i dalje bili iskreni i jasni, ali opet rađe sam ostavljala da ostoje nekoliko dana. Zašto? Nije mi se dalo pisati, nisam imala vremena pisati, a osim toga čovjek se iznenadi tko te sve čita...pa ti prostor postane tjesan...ali sjetila sam se ja da sva iskrenost treba izaći tamo gdje joj je mjesto, pa makar ne bila baš dobra za mene...makar se ljudi začudili ili uvrijedili... Nisam zločesta prema drugima, ali ipak pomalo tračam neke ljude iza njihovih leđa, tračam ljude koji me izluđuju svojim načinom obavljanja poslova, ne podnosim neorganiziranost. Ne podnosim biti neorganizirana, uvijek znam što mi je činiti i kako, i ako mi nešto nije jasno pitam, a osim toga ako mi se ne kaže isključivo kako, ja radim na svoj način, smatram ga ispravnim i guram dalje. Isto tako ponekad možda ispadnem stroga, ali s tim sam se već naučila nositi, samo prijatelji i bliski surdnici me ne doživljavaju strogom, dok još uvijek ima onih koji me se boje. Moga šatro autoriteta, valjda se boje da ću ih išpotati, da ću ih izvikati ili da ću im zaprijetiti...a s druge strane neznaju da sam mnogo blaža prema njima nego drugi ljudi, možda ne blaža zato što sam takva, nego zato što ne volim namicati svoje mišljenje. Sad kad sam napravila ovaj dugi uvod...da krenemo na stvar. Sjećate li se mojeg bivšeg posla, i mog idealnog bijega s istog? Mogu samo reći da sam dobro napravila, tajming mi je bio savršen! Da sam ostala, totalno bi ispalila! Mislim da bi se potukla s nekim i poslala bih sve ljude u rodno mjesto. Sada su tamo dvije žene, jedna "najgori otrov u maloj bočici", a druga nemam pojma kako da ju karekteriziram. Provode strahovladu, maltletiraju moju kolegicu koja me je zamjenila, konstantno se dreče na ročnika, imaju neke svoje brije. A najgore od svega pljuju po svemu što smo moja Silvy i ja radila godinu dana. Uspjele su provaliti kako je udruga čudom opstala i da su one očito te koje će morati spašavati stvar. Ja sam samo oči raskolačila kada sam to čula... Objašnjenje? Žena otrov je svih tih godinu i pol bila osoba koju bih ja ispitivala kako se nešto radi, koja je mene upučivala u mnoge stvari, i to bez volje i s minimalnom zainteresiranosti. A sada, kada mene nema, i kada je Silvy otišla na porodinjski, uspjela se uvaliti, predsjednica udruge joj se divi i napokon je došla pobrati sve vrhnje, uvaliti se u mjesto koje joj najviše odgovara, i konstantno kenja! A koliko je njezinih grešaka slomnjeno na našim leđima, koliko živciranja i ispravljanja stvari koje ne valjaju, one nebi imale udrugu da nas nije bilo.No dobro... Ali mogu ja s njom, draga...kompleksi se liječe negdje drugdje... A ova druga. Došla cura i pomamila se za lovom, umjesto da raspodjeli poslove među sobom i drugima koji su tamo da si olakša stvar, ona je postala projektni koordinator za 3 projekta, i to opsežna projekta, izvršna voditeljica udruge i slično. Bila je suradnica udruge sve vrijeme kada sam ja tamo radila, sve vrijeme je bila i u upravnom odboru udruge zajedno s otrovom, i već su davno kad su čitale moj blog, na sastanku na dan mog rođendana, bacile klade Silviji i meni pod noge. Mislite li da mi to neznamo? Buahahaha! E sad kad s njom, nek cura radi...nije bed. Biti toliki kontrol freak, gle to nisam niti ja, a jesam kontrol freak, veliki... Najgore je možda od svega priznati da je kontrol freek koji nema ništa pod kontrolom! Prošlih dana sam totalno poludila na neorganiziranost koju je proizvela u kontekstu jednog projekata u kojem sam ostala suradnik. Ako projekt ima i određene suradnike, onda nije dovoljno da suradnicima tutneš u ruke pare i neka rade, nitko od nas ne radi to samo radi love, a jao nama kada nam u kategorijiji civilnog sektora vladaju ljudi koji se vode samo novcima! Suradnike trebaš pitati kako su, pitati ih mogu li ti pomoći, obavjestiti ih o javnom predstavljanju projekta, pa mi svi želimo imati uvid kako funkcioniraju udruge s kojima ćemo jednoga dana i preofesionalno raditi. A osim toga, nemojte sramotiti svoje suradnike, neoprostive su greške kada jedan prekrasan projekt postane muka i razočaranje u očima predagoginje u školi u kojoj se prvi put provodi. Nikada se više tamo neće provoditi, u to sam sigurna, jer previše posla i zbrke je tim ljudima napravljeno da bi se oni opet s tim gnjavili. A i timovi koji dolaze budu osramoćeni jer ispada da greške u organizaciji snose oni a ne udruga. U nedjelju sam bila napadnuta da šta se ja sad tu mješam, da ništa nije isto kao kada sam ja tu bila i da je moj posao samo odrediti radionice a ne prozivati kako se organiziraju. Malo mi je falilo da joj velim da si nabije te svoje radionice u guzicu i da joj neću raditi, niti ja, niti moje prijateljice...pitam se onda koga bi se zvalo u pomoć. Žalosno je kada voditeljica projekta ne ispita stanje timova u školama gdje se projekt provodi, ne ispita stanje broja djece, ne iskalkulira da se neke stvari nemogu obaviti u 2 tjedna! Žalosno je kada se cure iz timova moraju sjesti zajedno i isplanirati si život, jasno je da timovi dogovaraju kada im paše provoditi projekt, i sami izabrati termine, pogotovo u ovoj zbrci, ali onda se stanje propitati mora prije toga, ili se i od njih očekuje da se uključe u samu organizaciju? Tu cijena honorara raste drago moji, ako postavljamo honorare u prvi plan. Zamaram vas s ovom temom znam, postalo je malo apstraktno, ali ja znam da će to određene osobe čitati, i da možda postoji opasnost od ignoriranja mene u vidu tog projekta, ali isto tako znam, da projekt jako volim i da ću se dati u potpunosti da se ispravno izvede u 12. mjesecu, a onda će na određene adrese doći evaluacija provedbe...koja će nadam se izroditi nešto pozitivno za udrugu, jer me pomalo plaši na što to ispada! Sretna sam samo što svoju budućnost mislim provesti u drugim udrugama, u mome H-epicentru, što pokušavam organizirati stvari najbolje što mogu, što neznam mnogo ali imam koga pitati za pomoć, i znam da ti ljudi nikada neće postati ono što je postala moja bivša udruga. Jednostavno se radi o ljudima drugačijeg kova. Ljudima ispravnog svjetonazora! I puno sam mirnija, puno sam opuštenija, nema stresa na mojim leđima, činim se sebi i boljom osobom od kada tamo ne radim više, jer sam primjetila da me ponovno uvođenje u komunikaciju s njima čini lošijom, frustriranijom, a to si sigurno neću dopustiti. Neću dopustiti da stara raspoloženja prekriju ova nova, slobodnija, moje napredke u radu i moj duhovni rast...ništa nije tako prekrasno u mojim očima kao raditi s ljudima koje poštuješ, ima nas i dalje svakakvih ali svi smo mi djeca potrebna tuđe pažnje, i dajemo je jedni drugima! A to...to je u mojim očima neprocjenjivo! P.S. Jučer je bio H-epicentar, koncert Radia 101 nas je malo potukao, došlo je oko 370 ljudi, relativno malo s obzirom na prosjek, ali ipak smo skupili love više nego u prosjeku ovih godina. Gđi Mandi Matić iz Borova naselja i njezinim dvijema curicama bit će donirano 3600,00 kn. Nije velika lova, ali i male geste pokreću stvari...ja sam se "nahranila" sa osmjehom ljudi koji su bili sinoć, te zahvalnošću te žene...veću plaću od toga ne trebam... Divno je to kada napokon dobiješ osmjeh kao povrat onog što daješ...sada tek shvaćam da nije bilo osmjeha tamo gdje sam ostavila više od godinu dana... |
