Odmaram
|
Nisam dugo pisala, što svojom što tuđom krivnjom, ali neka to je već stara priča..neda mi se još i o tome razglabati, svi smo u istom sosu. Volim blog, navikla sam se na njega, volim svoj dizajn koji mi je prilagodila draga D.S.O. i volim vas moje drage blogere... Ali ako se nešto ovakvoga opet ponovi možete me naći i na mom klon blogu na drugom poslužitelju...evo link pa spremite u favorites (ju što smo umišljeni) Mala_Chi na Bloger.hr Zašto prelaz...zato kaj mi ide na živce da se nemam gdje izventilirati kad mi to treba... Baš sam o tome razmišljala, ventiliranje emocija...imam jako puno prijatelja s kojima neke stvari mogu podjeliti, jer se ničega ne sramim, onakva sam kakva jesam i rijetko me kada nešto muči, a kada me muči to su iovako stvari koje mnogi ljudi znaju, nema tu nekih moji skandaloznih nebuloza, jednostavno sam osoba bez veći problema. Mada mi se ponekad oni moji "problemi" čine više nego ogromnima...a i sama znam da nije tako...i zato si ovdje, na ovom mjestu, dopuštam biti Drama queen!!! Sve što me opterećuje ja podjelim s svojim najboljim prijateljicama ali ipak mi nekako žao bude gnjaviti ih neprestano s istim stvarima, jer ako nešto nemožemo riješiti tim razgovorom, onda najbolje da to riješim sama, ovdje na blogu, uz vašu pomoć, jer ipak eto vama se daje prilika kliknuti onaj crveni iksić gore kada vam je dosadno moje ponavljanje teme. A prijatelji nemaju tu priliku, pa moraju nanovo o tome slušati, ja sam sama sebi ponekad dosadna, a kako nebi bila njima. Samo što prijatelji to nikada ne kažu, pravi prijatelji ne. Danas me glava rastura, imala sam takvu frku na poslu zadnjih dana da sam zaboravila na apsolutno sve drugo...u četvrtak sam radila do pola 1 u noći, u srijedu nešto kraće, a sinoć (na praznik) cijeli dan do 3h u noći. Danas i slijedeća dva dana odmaram, po kući se vučem i gledam nogomet i baš mi je to super... Umorna sam ko pas, ali eto bar je sve gotovo, samo znam da mi se to neće VIŠE NIKADA ponoviti... a ako se ponovi... dat ću otkaz i to definitivno. Mama je sinoć poludila kad je zvala u 1h da idem kući i rekla da bolje ležim doma nego da se zazam s tim... Onda sam nakon tog razgovora ja pukla od stresa i plakala tamo usred noći...dok nisam završila posao... Sve me boli, glava, noge, leđa od sjedenja 16 sati za kompjuterom i tako...noge su mi natečene ko da sam trudnica jer nisam stigla otići na wc. Jedva čekam godišnji... Nakon njega dolazi nam nova kolegica, koji ćemo naravno zaposliti, a ja se mogu lijepo ebat...jer neću bit zaposlena sve dok ne završim faks..a kako sad izgleda, nisam dala niti taj jedan ispit što mi je ostao od 2. godine, niti jedan s 3., tako da nemogu ovo godine 4. upisat, što mi moje šanse za završetak faksa produžuje na još 2 i pol godine minimalno... Ljudi mi govore da mi faks mora biti ispred svega, u jednu se ruku slažem s tim, a ipak eto, nemogu ne raditi. I onda si mislim, pa ovdje mi je dobro, imam klizno radno vrijeme, mogu učiti, i tak... A kad sve bolje pogledam...klizno radno vrijeme znači raditi i 16 sati dnevno...jer bez obzira što sam ja kao zaposlena na pola radnog vremena, nema dana da radim manje od 8h - dakle puno radno vrijeme. Jest da mi se to plati...ali što mi to vrijedi kada uskoro neću imati nikoga da mi da svoj studentski ugovor. A osim toga nisam učila ništa zadnja 3 tjedna. Taman kad se poveselim da sam si organizirala vrijeme za učenje i posao, ispadne sranje. Željela bih raditi na glupom šalteru i imati radno vrijeme do 7 - 15h i onda šlus doma...a ne ovako, ja svoj posao uvijek nosim sa sobom. Jučer sam na putu kući bila siguna da ću im reći da više tako raditi neću, da me to ubija i da ne želim raditi stvari koje radim, ne želim se baviti novcima i tako to...nemate pojma koliko ja zaotataka s isplatama plaća i sličnog imam kada uz to sve moram raditi i administrativne poslove, izvjepštaje, plaćanja, knjiženja i financije... Neću više!!!!!! Nemogu više.... A ako dam otkaz šta ću onda, šta da onda radim, sada još nekako i imam dobru poziciju jer kad eto završim faks za sto godina mogu očekivati da ću ostati ovdje a ne raditi s najtežim slučajevima u nekom centru za socijalnu skrb. Ponekad mi je ovo previše odgovornosti, ne osjećam se dorasla tome... A onda s druge strane, napraviti 2 velika izvještaja u 3 dana je i više nego uspješno...samo što sam si fakat narušila zdravlje s ovim... Bojim se kada me boli glava da me to ne dovede moje zdravstveno stanje do upitnika jer sam prije imala nekih neuroloških problema, rekoše, neće se vratiti ali stres svašta čini elektovalovima u mozgu. Nisam hipohondar, dont vori, ali opet moram i na to mislit. Hm...baš sam ga danas odvalila s dugim postom... Sad idem na klon blog napisati nešto o svom ljubavnom stanju ako ga ima...dakle ko je ovo preživio čitamo se tamo :-) |
