Prazna glava
|
Helou :-) Jedan skroz brzinski post kako si nebi pokvarila statistiku :-) Zadnja 3 dana sam provela na stručnom usavršavanju za računovodstvo i financije neprofitnih organizacija na koje me je poslala moja udruga, jer se ja, jelte čisti laik bavim tim u zadnje vrijeme...godinu dana.... I znate kaj? Sramota me je reći da nisam ništa korisno novo tamo naučila... Jest da sam čula mnogo stvari, i da, bila sam jako koncentrirana, ali ja te stvari već većinom znam...mislim znam, u biti neznam ali nisu revolucionarno nove... Jasni su mi formulari, porez i prirezi, zapošljavanje, registracija udruge i promjene podataka...treći dan smo ručno "knjižili" neke primjere i tako...ajde to je bilo možda korisnije od drugog... Meni je potrebna jedna lekcija kako se nešto radi, kako se ispunjava koji formular tj. izvještaj, kako se s poreznom upravom rješavaju neki problemi, kako se knjiži plaća kad je osoba na godišnjem ili bolovanju...i tak te gluposti.... Nemogu reći da je seminar bio totalna glupost...nije, puno sam ja tu toga čula, ali opet, puno se više puta zbunila...jedan od predavača je naime 1 cijeli sat pričao o cesijama, pa onda još pola sata o mjenicama....a to sve skupa nije toliko komplicirano koliko se meni nakon njegovog "objašnjenja" činilo! A osim toga...neprofitne se organizacije rijetko kada susreću s time...da vam ne pričam o takvim poslovnim stvarima, ne zanima ni mene, a kamoli vas :-) Uglavnom tamo sam provela 3 cijela dana i sada se osjećam tako čudno, prvo, umorno, a drugo kao da nisam bila ovdje, u realnom svijetu, već danima. Konstantno razmišljati samo o tome što pričaju, ne o aktualnim "problemima" je više i nego pozitivno, ali se osjećam čudno...nema misli u mojoj glavi...prazno! Cipele nisu kupljene, hodam u poderanima, preživjet ću. Kasnim s jako puno svakodnevnog posla, preživjet ću, valjda. Nemam više aktualnu fiksaciju...ni aktualnog malog, ni nikoga...malo sam zbog toga svega plakala, ali eto, ne želim biti zaljubljena, nemam ja sad vremena za to, a i da imam, ne želim...skužila sam da je još uvijek prebolno za mene biti ostavljena, biti zanemarena i tak...i trenutno nisam u stanju pokazati nekome osjećaje, i to podnijeti...možda će jednom doći vrijeme i za to...ako neće...sasvim mi je ugodno u činjenici da ću biti sama...ali ne usamljena...pitate se od kud sad to? Pa sjetila sam se Onog Čije Se Ime Ovdje Ne Spominje...moje prvo i jedino Nešto me toliko slomilo da ne želim trenutno biti s nikim ništa a kamoli Nešto više. Vani je prekrasn dan...meni se spava, Bundek je obnovljen i sad je tamo Floraart, dogovorila sam se s mamom da ćemo se ić prošetat malo, zato idem malo odmoriti. Bit ću kuma svome Dominiku slijedeće subote i jaaaaaaaaaako se veselim! Pusam vas i oprostite, nadam se da ću vas uskoro moći malo više posjetiti i komentirati :-) ****UpDate****17.30h Mama i ja krenule u šetnju i tek što smo izašle van, nebo se onako Balaševski...sručilo na nas... Živjeli kišobrani!!! Nakon što je najgore prestalo, a mi se nismo dale i hrabro smo kročile dalje, nismo se vratile kući...Chi je kupila jedan cvijet...i trudit ćemo se da nam taj ne uvene kao i svi ostali u ovom groznom stanu koji mrzi cvijeće :-) |



