Fru Fru post
|
Sad će uslijediti jedan prilično frustrirajući post, pa ko nije za to raspoložen, nek ne čita buahahaha :-) Fru. no. 1 Ja sam radoholičar, fucking radoholičar...radim jer nemam drugog života, radim jer nevolim ostavljati stvari za sutra, radim zato što prečesto polako, easy radim, o onda imam nevjerojatne dedlajnove....kao recimo ovih dana...radim zato što sam zeznula stvar i izvodila male posliće umjesto da sam se primila pravog...fucking radoholičar... Chi ujutro uči, nađe se s kolegicom oko 9, pola 10, nekad i 10 i onda uči u enesbeu do 12.30., nakon toga Chi ide na posao...i tamo ostane do 23h...ostala bi Chi i duže da joj nije žao jadne Simone koju zaštitarska firma zove iza 23h, kako ured nije alarmiran... Ne kažem ja da mi je teško, svi odu, ja si upalim Tonija i u tih 6h koliko sam sama napravim više nego što bih cijeli dan napravila.... I onda sam plaćena...joj...neću o tome... Nemogu reći da se u mojoj udruzi ne cijeni rad, cijeni se, bilo čiji, i moj naravno, ali se upravo o tome radi...udruga...neprofitna organizacija...i hrpa natječaja, hrpa izvještaja, hrpa svega, a love na kapaljku...i kako da se onda zaposli netko? Jedva da smo smogli donaciju za zapošljavanje jedne osobe, moje kolegi, koja se dobrano oko toga potrudila i to definitivno zaslužila...a ja...neznam...neznam što će samnom biti...moram završiti glupi fax...a već sam se umorila...umorila od toga da učim ujutro i onda na poslu ostajem dugo, ali to je samo moj problem i ničiji više...jer i ja bi mogla se nonšalantno pokupiti nakon odrađenih 4, 5 sati, jer na toliko sam primljena...ali i meni je u interesu dobiti što veću plaću...a što više radiš, veću plaću dobiješ...i onda dobim 1500 kn...i mogu si sa tim guzicu pobrisat...neznam dali uopće ima smisla da radim...a s druge strane, čime bih se bavila, život mi nebi imao smisao... Fru. no. 2 Bila sam sretna kao malo dijete kada mi je mama rekla da je na Trešnjevci otvoren dučan s ženskim cipelama koji ima brojeve od 40 - 45! I odmah sam si isplatila honorar i krenula u pohode...imala sam još neku drugu posuđenu lovu u planu i nije mi bilo kraja! Nemate pojma koliko sam olakšanje osjetila kada sam gurnula svoju nogicu u cipelu 44 i divno mi je pristajala...moja noga je prvi put izgledala kao ženska...cipelica crna ko balerinka na malu peticu...savršeno... 800,00 kn!!! Za što? Za komad cipele koja neće moći podnijeti kap kiše...koja će mi se razmlohaviti i ispadati s noge, i koja će kao i sve druge do sada, postati neupotrebljiva nakon 6 mjeseci max!!! De prošeći! Fru. no. 3 Postoji određena konekcija među mojim frustrama, a to je jedan nivo moje razmaženosti...ponekad si mislim...budi sretna da uopće imaš noge za koje ti trebaju cipele! Budi sretna da se možeš popeti na 3 kat kako bi došla na posao! Budi sretna da spadaš u onu šaćicu ljudi koji znaju čitati i pisati! Budi sretna što si sposobna imati veća očekivanja...ambicije...budi sretna! Ali opet, nemogu da me ne živciraju moje probušene cipele... Da me ne živciraju moje poderane tenisice... Da me ne živciraju moji potrešeni dani u uredu, oni koje sam mogla u veselijem tonu provesti. Volim raditi, volim atmosferu u udruzi, volim to da se sve nekako mjenja na bolje, ne volim to da se ponekad ne osjećam u skladu s odgovornostima, sposobna i tako, da se ponekad ne osjećam kao da nešto korisno tamo radim, jer neznam zbilja kuda mi prolaze sati, dani, mjeseci, imam osjećaj da ih na krive stvari ulupam. Ide mi na živce što ponekad u pola noći čekam tramvaj skoro uplakana, a sama sam si kriva...i što imam tada osjećaj da nemam život, i da ga imam da bi se imala razloga zaključati ured u pristojno doba i ne susretati pijance i čistače po ulici kada šibam doma... A ako i nemogu imati to, hoću li barem imati osjećaj da sam nešto postigla? Gledam oko sebe, gledam te udruge, to neprofitno, i tako to, i znam, odabrala sam taj posao, volim raditi s ljudima, a u udrugama je to sve nekako opušteno i zabavno, puno drugačije nego u bilo kojoj firmi...ali onda u drugom trenu pomislim...zar se mi igramo života...i imali li smisla to sve raditi, i volontirati, dobivaju li ljudi nešto od toga, u krajnju ruku, čisto sebično, dobivam li ja? Onda se sjetim te djece s kojima radimo, tih maloljetnih mama, tih siromašnih obitelji, tih invalida i mislim si...ju što si ti razmažena... I mislim si, DA, VRIJEDI, ZAISTA VRIJEDI! Ovo je trebao biti frustriran post, ali eto razvio se u moje dublje razmišljanje, možda ga nastavim...ali eto...valjda mi treba da shvatim da ovo dolje nije najgori problem koji mogu imati u životu...   |
