Rastočanka
|
Na ovaj post me potaknuo jedan bloger...koji kaže da je prilično bolesno da netko toliko voli jednu rijeku...e pa Catcheru...sigurno je problem u rijeci:-) Baš kao i on, ja volim jednu rijeku...čak dapače istu rijeku, ali druge obale... To je jednostavno bolesno koliko ja volim moje Rastoke i Koranu... I baš zato što čitah razne blogove prepune sjećanjima koje ljudi imaju...i baš zato što ja nemam tako opisna sjećanja...i baš zato što ih želim imati...jučer sam se čisteći pokušala natjerati u ono prekrasno vrijeme mojeg djetinjstva.... Mogu sa sigurnosti reći da sam imala sretno djetinjstvo...zašto to mogu reći...nemam pojma...možda zato što se sjećam samo smijeha i trčanja po Rastokama...jedne djevojčice koja viče "Tonem, tonem" dok je pokušavaju naučiti plivati... Ne sjećam se polomljenih ruku, rana na koljenima, suza ili ljutnje... Samo zamusanih lica, tamo gore na vrhu Rastoka, kada sam čekala da mi bace murve...jer buca se nikada nije mogla popeti na drvo... Onda sanjkanja...kada se cesta zaledi, možeš se spuštati čak gore visoko sa stare ceste, preko jednog mosta do drugog... Igranja s bebama...kuhanja juhice od vegete, pa onda nogomet...i gaženja po prstima od većih dečkiju... A svi, baš svi smo se družili zajedno...nikog se nije isključivalo...ili sam ja bila premala da bih to shvatila...ma ne, bili smo ekipa... I točno sam osjetila razliku između nas koji smo stalno tamo bili i onih koji su preko praznika dolazili iz grada, uvijek su se pravile važnima, kao da su Karlovac i Zaprešić metropola... Jest da sam i ja morala u Zagreb u vrtić i školu, nikad nije pukla ona veza koju smo imali proteklih godina, i dalje smo se ljeti pentrali po svuda, skitali i izvodili bedastoće... Sjećam se da sam u Vukomercu bila prava faca kakve sam psovke znala i što sam se sve znala igrati, a onda i kada je trebalo braniti nekoga od svojih...takve stvari samo na selu naučiš...i na kraju...kako odrastaš osjećaš da ih moraš ostaviti iza sebe...zaboraviti...i ponašati se kao prava djevojčica... Sve mi se više po glavi motaju lica susjeda...meni nikada nije bilo problem otići kod nekog na ručak ili kolače, stalno sam se smucala po tuđim kućama, s jednim dedom preko puta sam imala pakt...ja njemu donesem pogače od moje bake, pa kod njih ručam grah i ječam...i onda sam bila izjelica prve klase :-) Od deda Tone sam uvijek dobivala divlje jagode s njegove njive... Sjećam se kako me baka učila Očenaš kada sam dolazila po još jedan i još jedan i još jedan kuhani kukuruz. I kako sam voljela sjediti s dedom u mlinu i gledati kao se melje žito, gurati ruke u vreće brašna i igrati se... I onda je sve krenulo naopako...baka je umrla, rat je počeo...bezbrižno se djetinjstvo nastavilo, ali ništa se to nije moglo mjeriti s onim Rastočkim... Ekipa je ponovno bila ista, svi moji, umjesto dolje, sada opet skupa u jednom stanu na Zagrebačkom zapadu... Jedina uspomena koju imam od stare kuće je okrugla ručka ormara koju sam koristila kao mikrofon i zajedno s dvije plastične igračkice donijela sa sobom, ono zadnje ljeto prije odrastanja... Kada je napokon sve završilo jedva sam dočekala da odem dolje, mada sam se bojala kako će to izgledati, i dali je neka druga djevojčica trčala tamo po mojem dvorištu... Dugo sam godina odlazila dolje dok kuća još nije bila obnovljena, moji su živjeli u stanu u Slunju, a ja bi sjedila na pragu i mirisala lipe, stajala satima na mostu ili kraj Korane...ali s one naše Rastočke strane, nikad se ne idem kupati na Slunjsko kupalište... U mlinskim kamenima koji su jedini ostali nedirnuti stajati ispred kuće, pronašla sam plastično posuđe koje sam ostavila `91. Sve se nekako vratilo u normalu...ali meni ništa više nije isto... Rastoke su obnovljene, kuće su nekako ljepšte nego su ikada bile, cesta je isto tako obnovljena, na vrhu nema više murve, niti lipa više nema, srušili su ih kad su dovodili kanalizaciju i obnavljali cestu...nema više ni mlinskog kamena ispredkuće, a stari mlin više ne radi... Ostala mi je jedino Slušnica...čak ni najljepši slap nije isti, digli su ga dinamitom u zrak... rat hvala Bogu nije ubio ljude, ali je ubio ono što voljela sam tamo...moje Rastoke...ali, sjećanje mi nikako ubiti ne mogu... Volim, jako volim biti tamo, sada se zaista jedna druga djevojčica igra na podu stare kuće i gnjavi mačke po drvorištu...moja Dorica...nadam se da će ona isto toliko uživati u Rastokama kao i ja, možda će novo posađene lipe uljepšavati njezino odrastanje...ako ne djetinjstvo onda prve zaljubljenosti... Ma znam da će i ona skakati od sreće kad vidi krijesnice, baš kao i ja prošlo ljeto... I veseli me to da sad neka druga djeca odrastaju na Korani, vesele se svakom sunčanom danu... Žao mi je samo što su se i ljudi promjenili, nema više onog zajedništava, veliki gradovi udaljavaju ljude i guše prisnost među njima...Moja ekipa je odrasla, s nekima se niti ne poznajem više, a trebali smo zajedno odrasti... Miješaju mi se misli, osjećaji, smijeh i suze... ali bar mi je drago da sam otvorila vrata iza kojih sam skrivala svoj čarobni svijet... Pusam |
