MM

nadnevak 22.02.2006., (srijeda)


Kada Chi kreće učiti

Hm...kad wanna be student kreće učiti 2 dana prije ispita to izgleda ovako...


Prvo ustaneš u inače neobično doba, oko 11h, pa bi doručkovala i pila kavu malo duže, ali da bi došla uopće do nekog noža za mazanje nečeg i šalice, trebalo bi oprat suđe od prekjučer...gledaš reprizu svega od jučer, Sanju, Ekskuziv, Dadilju (po osmi put), Rossane... pa onda bude dnevnik i iza njega neka sapunjara s milijon nastavaka...tada jedeš i ručak...naravno da si morala prije i poslje toga oprat suđe...


Onda si misliš, al je ovo bezobrezno, ajde idem učit...


E da bi do učenja došlo, moraš prvo raskrčit stol, jer na njemu nisi učio 4 mjeseca, a da bi raskrčio stol prvo moraš posložiti svu robu koja se oprala u zadnji tjedan dana i stvara ogromnu hrpu na fotelji, koja ti je ko zna iz kojeg razloga važna...


E prije nego pospremiš čistu robu, moraš pospremiti zmazanu koja čini drugu hrpu na stolici i priječi ti put da dođeš k ormaru...


E kad si to već napravila, onda fino smanji hrpu zmazane robe u kupaonici tako da ćeš ju potrpat u vešmašinu...


E sad fino, kad si ugledala lavabo na šta liči i njega operi... kad već pereš lavabo mogla bi i wc školjku, jer je tata svojim signalom nespuštanja daske dao do znanja da mu se vjerojatno već riga od toga...


I fakat bi bilo bezobrezno da ne opereš i kadu kad si već tu...


Dobro, dok se kada namakala potrpala si robu u mašinu i pustila ju da radi, onda si ispala kadu i otišla u svoju sobu... sad možeš krenuti s spremanjem čistog veša s fotelje i sušionika...


Dok to završiš, taman i veš mašina završi svoje pa sad fino objesi tu robu, i stavi drugu prati...


E sad bi opet išla nešta jesti...i po 3. kavu


Naravno da je opet neka serija...


Sada na stvar stupa raskrčavanje stola, napokon...


Sad si fino sjela, sve si lijepo namjestila, pa ti je malo neobično tu učiti, zato kaj je stol relativno novi, već ga imaš 3 mjeseca ali ga nisi uopće uoptrebljavala...pa odlučiš da bi rađe mogla se fino ispružit na kauču u sobi, ali da bi to napravila, moraš pospremit posteljinu jer ne želiš baš zaspati u napravljanom krevetu...


Napraviš kauč, diviš mu se, sjedneš, neudobno, nakreniš se, tvrdo, legneš, žulja, namjestiš jastuke, e sad je super... hmmm... a gdje mi je skripta?


Ok, skrpita, prazni papiri, miljun kemuski i flomića, sretna si, ali muči te ta zavjesa, kak je sad odjedanput siva tak?


A danas slična stvar, ali dvaput Janica i njezina vožnja, sad ko i svaki normalni student pišeš šalić... u nadi da ćeš se probuditi dovoljno rano da ga uoptrebiš... i dižeš se po 7 put nešto jesti...


Molite se sutra da vaš wanna be student uopće ode na taj ispit!


****UpDate****


Komentari


# hm... da, ovo me veoma pdsjeća na ono kad daisy ode u knjižaru kupiti mine za olovku. Za početak, ne može kupiti obične mine već to moraju biti neke u slatkoj kutijici, po mogućnosti mirišljave. e onda svati da joj je stara tehnička već prilično jadna pa kupi i novu. ali problem je s novim tehničkama što ponekad zaštekaju baš u ključnom trenutku, pa se protagonistica ove kratke pričice odluči kupiti i par običnih olovka, tako da se nađe. ali to nije sve: još i šiljilo, zatim gumica, ravnalo, kemijska, neki flomići jer ipak, ne može sve biti jednobojno, šareno više potiće na učenje (moš' mislit). eh, a tu se nameće pitanje kuda sa svim tim nakupovanim pisaćim priborom, pa daisy odluči kupiti i novu pernicu. naravno, još i par bilježnica uvijek dobro dođe. e, onda dolazi na red i torba u koju treba sve to potrpati (po mogućnosti s novčanikom istog uzorka). a svaka normalna, donekle modno osviještena osoba zna da uz torpu moraju ići i pasent cipele. što dalje dovodi i do novih traperica, majce, jakne, naočala i nakita... i ode sav teško ušteđen novac... da, baš sam se raspisala, sorry!! puno sreće sutra na ispitu... pusač* (>>daisy 22.02.2006. 23:05)
# ajde, bar si bila na jednom polju vrijedna i dovela si stan u red! ;) isto to radim, prije strebanja napravim 1000 nepotrebnih, ali u tom trenutku za zivot vaznih radnji.. eh, sad sam se vratila sa rodendana, fino nahranjena i napojena.. sad kad dovrsim komentar, idem se izvalit na krevet i bacam oko na kucanice.. poslije toga cu ucit.. hm, pitam se sta slijedi na tv-u? pusa ***SRETNO SUTRA!!*** fige su vec u pripremi (Loch_Ness 22.02.2006. 23:19)
# Ajoj! Izgleda da je dobro da studenti idu na ispite...Malo pospremaju stan tada!!! ;) (BlogistiKa 23.02.2006. 10:06)
# mala nadam se da si prosla bolje nego ja danas! pozdrav (Loch_Ness 24.02.2006. 19:22)

- 22:39 - Komentari (0) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

< veljača, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



*Fly Me To The Moon*



*Dušo moja*

Dušo moja i kada krenem
tako bih rado da se vratim
Ti ne znaš da je pola mene,
ostalo s tobom da te prati.

Ostalo s tobom da te ljubi
dok budeš sama i bude zima,
jer ja sam onaj koji gubi
i prije nego išta ima.

Dušo moja, ja ne znam više
koliko dugo mrtav stojim
dok slušam kako liju kiše
pod mračnim prozorima tvojim.

Dušo moja, ti umorna si
i bez tebe ti ležaj spremam.
Na nekoj zvijezdi što se gasi
ja tražim svjetlo koje nemam.

Pod hladnim nebom, ispod granja
stavit ćeš glavu na moje grudi.
I ja sam onaj koji sanja
i zato neću da te budim.

Dušo moja, ko kaplja vode
i ti se topiš na mome dlanu
jer s tobom dođe i bez tebe ode
stotinu dana u jednom danu.
Zvonimir Golob


*Između dva krika*

Čovjek sam, i ništa ne znam.
Možda bih ti više mogao reći
Da sam svjetlo što se gnijezdi
U očima tvojim
Jer da sam i jelen, i jasen u planini
Zbog tebe bih sišao među ljude
Zbog tebe bih poželio imati ovo tijelo
Koje sve manje nosim na teret
Dobro je što nisam niknuo
U nekom poljupcu prije,
Ili poslije tvoga daha.
Dobro je što sam se zadesio
U istom svijetu sa tobom.
Ovaj kratki izlet na zemlji
U meni već prerasta
U jedno sveopće viđenje s tobom
Ma gdje bila na svijetu
Dobro je znati da jesi.
Krikom me moja roditeljka
K tebi donijela,
I krikom ću nebo prepoloviti
Kad se budem otkidao od očiju tvojih
Enes Kišević


*Sve te vodilo k meni*

Sve te vodilo k meni
iz daljine, iz mraka
sve te vodilo k meni
već od prvih koraka.
mada ništa nisi rekla,
ja sam znao, ja sam znao
iz tih kretnji i porijekla
sve je isto, sve je kao.
Sve te vodilo k meni
sve što rode samoće
mala primorska mjesta
isti pisci i ploče.
kad te baci kao ladu
noćni val do moga praga
nije bilo teško znati
da mi moraš biti draga
da mi moraš biti draga.
Sve te vodilo k meni
tvoje oči i usta
tvoje ljubavi mrtve
moja loša iskustva.
mi smo bili na početku
istim vinom opijeni
i kad si išla krivim putem
sve te vodilo k meni
sve te vodilo k meni.
Arsen Dedić


*Zagrli Me*

Ne trebaš mi ništa reći,
svoju prošlost, svoje ime...
Ako će ti biti lakše,
zagrli me, zagrli me...

Uzeću te u naručje
da te čuvam usred zime,
grijaće te moje tijelo,
zagrli me, zagrli me...

Zagrli me oko vrata
oluja se diže,
ne može ti vjetar ništa,
ako priđes bliže,
ako priđes bliže...

Ukrao bih sreću za nas,
kupio bih, nemam čime,
jedino si moje blago,
zagrli me, zagrli me...

Ne trebaju tebi draga
ove pjesme, ove rime,
najviše je sto se može,
zagrli me, zagrli me...
Arsen Dedić


*Prisutan kao svjetlost bez glasa*

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa.
Enes Kišević


*Da si blizu*

Da si blizu, naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje
s tvojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.
Vesna Parun


*Zavjet*

Ako mi srce na prestigne ptice
ako mi oči budu siromasi
ako mi ruke budu udovice
koje prisustvo ljubavi ne krasi,

i ako noću ne čeznem u snima
i ako danju ne žudim na javi
i ako venem u močvarnim dnima
i u tjesnoći duša mi boravi,

i ako ulje nalijevan u svijeću
uhodi tamno da pomognem djelo
i krivom ako vjerujem umijeću
i laži svoj pozamljujem čelo,

neka mi jutro na prag ne stizava
neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim ko jalova trava
neka me sunce i ne grije više.
Vesna Parun


*Bez oproštaja*

Ne, ja se nisam oprostio s njom
kad nestade na svoju stranu.
Sam slušah svojih nada lom
U jednom zabačenom restoranu.

Kako je bilo? Nije teško reći!
U žamoru oglasila se trublja,
I vlak je krenuo obično i lijeno,
Sa svime što još ljubljah.

Da l` mišljaše da u tom gradu
Ostavlja dušu njome bonu?
Da l` iskahu me njene oči
Pogledom čeznje po peronu?

Daleko negdje juri sada vlak,
Al što to moje srce kuca jače?
Nije l` to možda nada, tajni znak,
Da neko u daljini plače?

Ah kakav plač! Uobraženje, san!
Ta njene čežnje davno sve su
Već ugašene. Ti si malko pjan,
A stvari jesu - kakve jesu.

Možda zape koji svijetli tren
Na svome letu u njezinoj duši;
A i taj spomen past će kao list
Minulog ljeta, što se suši.
Dobriša Cesarić


*Kolajna V*

Ove su riječi crne od dubine,
ove su riječi zrele i bez buke.
one su, tako, šiknule iz tmine,
i sada streme k'o pružene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
a moje suze dati ce đerdane.

No one samo imati će cijenu,
ako ih jednom , u perli i zlatu,
kolajnu vidim slavno obješenu,
ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.
Tin Ujević


*Mala Kavana*

Mala kavana. Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!

Mjesece u meni ljubav je rasla,
Al nikome to ne htjedoh reći.
Bio sam sam, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.

Da l' mogao sam slutiti ovoga jutra,
Blijed od probdite noći,
Da ću ti šaptati riječi,
Sanjane u samoći?

I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati,
Naić na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?
Dobriša Cesarić


*Poludjela Ptica*

Kakvi to glasi cuju se u mraku,
Nad nocnim poljem, visoko u zraku?
Ko li to pjeva? Ah, nista, sitnica:
Jedna u letu poludjela ptica.

Nadlijece sebe i oblake trome,
S vjetrom se igra i pjeva o tome.
Svu svoju vjeru u krilima noseci,
Kuda to leti, sto bi htela doseci?

Nije li vrijeme da gnijezdo vije?
Kad bude hladno, da se u njem grije.
Ko li te posla pjevati u tminu
Sleti u nizu, u bolju sudbinu.

Ne mari za to poludjela ptica.
Pjeva o vjetru, sto je svu golica.
A kad je umor jednom bude shrvo,
Nece za odmor nac nijedno drvo.
Dobriša Cesarić


*Čekaj me*

Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek šiju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu-
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.
Konstantin Simonov


*Stablo*

Rekao si: budi stablo.
I bijah stablo.

Rekao si:
budi plaha.

I neusudih se
zatrepariti liscem.

Rekao si: budi vjerna
I ja cekah.

Onda si usutio.
A stablo je jos tu.

I ne usudi se
zatreperiti liscem.
Vesna Parun