Suze...
|
Prala sam sad suđe, puno suđa, pa sam dugo razmišljala, uff, sad me boli :-) Razmišljala o nečem što je vezano uz prošli post, o nepripadanju... Sinoć sam plakala, jako sam plakala, plakala sam kao što dugo nisam, toliko da sam se bojala da ću probuditi roditelje ili brata... toliko da nisam mogla ležati nego sam jecajući sjedila... Malo me je šokirao jedan događaj koji me je i ponukao da napišem jučerašnji post o tome kako ne pripadam tamo negdje... Šokiralo me to da sam se osjećala krivom što sam nešto učinila, učinila zato da napravim dobro, a na kraju sam nekoga s time uvrijedila...miješala se u nešto u što se više nemam pravo mješati I na početku kada sam dobila negativnu reakciju sam se kao što je normalno (bar mislim da je) u ljudskoj psihi, pokušala opravdati i pomalo se možda i uvrijedila jer sam dobila negativnu kritiku na nešto što nije trebalo biti bitno... bar u negativnom smislu... A onda sam skužila da sam ja ta koja je napravila invaziju na nečiji prostor (na stranu to da se ja nisam bunila kada je netko radio invaziju na "moj prostor", ali nije to sad bitno...nije sve tako jednostavno...) No da, skužila sam da sigurno tu osobu isto boli to kako sam ja postupila, ako je mene zaboljelo, onda ja valjda i nju... I zato sam se povukla... zato sam stala na loptu i shvatila da kontrole nad administracijom nisu počasna funkcija nego nešto što se zasluži trenutnim angažmanom...a ja ga nisam već dugo dala...i nisam fer... I rekla sam onda svom prijatelju da se povlačim... osjetila sam da je odahnuo, mada je rekao da to nije njegova želja, nisu to moje brije, to je nešto što se osjeti... bar to u zadnje vrijeme znam... olakšati muškarcu situaciju na način da ja "prekinem"... Bitno je to što sam možda na neki način zaštićena od takvih konflikata... jer ja recimo neznam davati kritiku, i ne svađam se uopće, te u večini slučajeva se trudim ne povrijediti nekoga...ma ne trudim se to dođe samo od sebe... A sada sam u razmaku od nekoliko dana dva puta napravila sličnu stvar... Neznam dali je to zato što ljudi misle da pokušavam pametovati i šefovati okolo, ili to zbilja činim... Imam osjećaj da me stres u zadnje vrijeme tako pere da zbog jedne dobrohotne sugestije, dobijem nejasan odgovor od ljudi a to se onda zahukta do vrenja... ajde bar se znam izmigoljiti iz toga... Ne znam što se događa, boljim se da nebih postala ta osoba koja će se stalno s nekim kačiti iz gluposti... neznam zašto ljudi ne shvaćaju moje dobre namjere, a što je najbolje ja nisam niti nasilna kao neki koji svakodnevno provode torturu svojih dobrih namjera... A sad zašto sam plakala... E pa zato što sam fakat ozbiljno shvatila tu situaciju... kako virtualni svijet može postati stvaran... strašno... ipak se ovdje radi o živim ljudima... I bila sam malo u šoku jer ako nešto ne znam prihvatiti, nije kritika, nego to da sam nekoga povrijedila... I tako sam potresena legla u krevet, okrenula se prema zidu, ugledala mobitel, i počela tuliti... ON me je zvao u to doba, i tako bi ležala sklupčana u krevetu i s njim pričala, u tom sam ga trenu trebala, a njega nema... nema ga već duže od 4 mjeseca koliko ne komuniciramo... I plakala sam jače nego u ova 4 mjeseca od našeg prekida komunikacije... Trebao mi je da mi kaže da je sve u redu i da nisam takva kakvom sam se tada sama sebi činila, odvratnom... Trebao mi je... Plakala sam, maštala da će se javiti a ja da ću mu ovo govoriti: Ispred tebe stoje dvije Tee, Jedna koja se jedva bori sa suzama a druga koja će ti licem dati do znanje da je sve u redu... Jedna bi te htjela zagrliti a druga udarati dok je ruke ne zabole... Jedna bi željela vikati kako joj nedostaješ a druga vrištati kako si gad... Jedna gleda u tebi onu osobu milog lica, one lijepe razgovore, tvoj glas, držanje za ruke šetnje i osmjehe. A druga, samo tvoje ignoriranje i hladno neodgovarnje na poruke i pozive. Jedna se sjeća tvoga dolaska, a druga pak nevraćen pogled na tvom ulasku u autobus... Ja znam da će ova prva ipak pobjediti, i isipati dušu pred tvoja stopala A ova druga, biti će u pravu.. kao i prvoga puta, kada je tvrdila da ljubav s tobom nema budućnost, ali neće joj biti žao što je opet popustila... jer i pogled na korake koji odlaze, vrijedi više nego pusta cesta... Sretno vam Valentinovo... ovo je prva godina da ga mrzim... |
