MM

nadnevak 19.11.2005., (subota)


ANGRY

Danas sam skužila da je došlo vrijeme ili da idem na neku duhovnu ili štatijaznam kakvu obnovu, ili da promijenim kontracepcijske tablete...jer sam fakat u zadnje vrijeme neuračunjljiva...i to zadnje vrijeme nekoliko mjeseci...

U kojem smislu sam neuračunjljiva...e pa sve više i više nisam jasna sama sebi, nikada nisam bila čangrizava osoba, kao što sam sada, nikada me više od sada nisu izbacivale iz takta gluposti pojedinih ljudi oko mene... sad ja neznam dali to ima veze s time što mi se napokon otvaraju oči, ili s time što me niti jedna osoba suprotnog spola nije ni ramenom okrznula u prolazu zadnjih nekoliko mjeseci a kamoli nešto više...

Jer ja sam osoba (bar do sad bila) koja sve nekako podnosi, čak nisam niti imala osjećaj da bi trebala nešto podnositi, ili da bi trebala nečije mane prihvatiti... meni je sve normalno...meni je sve ok...

Dobro kao i svatko imam svoje dobre i loše dane, dobre i loše ljude i sve ono što s tim ide...ali nikada kao do sada me ljudi nisu živcirali toliko da bih bila bijesna ovako...

Moja Ana veli da je to Triquilar...ajde nadam se...jer ne želim se pretvoriti u ovakvu osobu kakva ću uskoro postati...pogotovo sada kada pomalo postajem zadovoljna sobom i sigurna u svoje postupke...

Ili je sve to iluzija, možda sam oduvijek ovakva bila, a tek sad počinjem shvaćati... ma ne... to je triquliar

Eto, kao i svatko, imam i ja svoje razloge... nadrkalo me to kaj sam danas fakat shvatila da oko mene postoje nevjerojatno neorganizirani ljudi, ljudi koji k tome, su samo stvoreni za boss around...stvoreni za neko fiktivno organiziranje stvari...ljudi koji su se na neki čudan način čak i domogli mjesta za boss around...ljudi koji će na taj način definitivno dogurati daleko...a nisu se udostojili dovući svoju guzicu na konkretan događaj, na konkretan rad, i ne obavljaju konkretne zadatke, mada se nama kretenima čini sasvim suprotno...

...i s druge strane, imaš sad tu jednu mene, koja kao nema obavezu učenja, obavezu u krajnju ruku, čišćenja kuće...i umjesto da radim ono što trebam, ja svoje vrijeme trošim na gluposti samo da na kraju krajeva nas nekoliko koji se zbija želimo potruditi nebi ostali osramoćeni....

E ako se slučajno dogodi da ta dotična boss osoba dobije pohvalu da je fino organizirala ovu našu akciji, i da je fino skupila ljude da u njoj sudjeluju, da je fino organizirala kod koga ćemo ići u dobrotvorne pohode, i da je fino napravila čestitke (koje by the way moja frendica i ja radimo) onda majke mi moje, niti jedna duhovna obnova na koju ću ja ići me neće spriječiti da ljudima otvorim oči.

A to se zove timski rad... imati tim za neku aktivnost, tim u kojem pojedini ljudi imaju svoje zadatke, tim u kojem neki ljudi imaju malo veće zadatke, a neki imaju mali manje...tim u kojem postoji voditelj tima, koordinator, i to je sve ok, tak treba biti...
ali da voditelj ne radi apsolutno ništa nego da dođe samo iznositi svoje fiksne ideje, e pa hebo ti ja takav tim...

I prije nego je počeo...Advent... već mi se gadi...

a ja sad odo radit čestitke, da ne ostenem popišana kad ih budem morala prezentirati...

PA ZAKAJ SAM JA TAKO GLUPA DA SE OSJEĆAM NESPOSOBNO ORGANIZIRATI NEKU STVAR, KAD MI SE GADE OVAKVE TRALJEVE ORGANIZACIJE?

Sori kaj histeriziram i vičem... vičem na sebe...kretena na kojem će se uvijek netko drugi učiti bossingu...jer meni je uvijek sve super, i uvijek sve ok...ma bolje da ja ostanem na triquilaru...

- 20:08 - Komentari (12) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

< studeni, 2005 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



*Fly Me To The Moon*



*Dušo moja*

Dušo moja i kada krenem
tako bih rado da se vratim
Ti ne znaš da je pola mene,
ostalo s tobom da te prati.

Ostalo s tobom da te ljubi
dok budeš sama i bude zima,
jer ja sam onaj koji gubi
i prije nego išta ima.

Dušo moja, ja ne znam više
koliko dugo mrtav stojim
dok slušam kako liju kiše
pod mračnim prozorima tvojim.

Dušo moja, ti umorna si
i bez tebe ti ležaj spremam.
Na nekoj zvijezdi što se gasi
ja tražim svjetlo koje nemam.

Pod hladnim nebom, ispod granja
stavit ćeš glavu na moje grudi.
I ja sam onaj koji sanja
i zato neću da te budim.

Dušo moja, ko kaplja vode
i ti se topiš na mome dlanu
jer s tobom dođe i bez tebe ode
stotinu dana u jednom danu.
Zvonimir Golob


*Između dva krika*

Čovjek sam, i ništa ne znam.
Možda bih ti više mogao reći
Da sam svjetlo što se gnijezdi
U očima tvojim
Jer da sam i jelen, i jasen u planini
Zbog tebe bih sišao među ljude
Zbog tebe bih poželio imati ovo tijelo
Koje sve manje nosim na teret
Dobro je što nisam niknuo
U nekom poljupcu prije,
Ili poslije tvoga daha.
Dobro je što sam se zadesio
U istom svijetu sa tobom.
Ovaj kratki izlet na zemlji
U meni već prerasta
U jedno sveopće viđenje s tobom
Ma gdje bila na svijetu
Dobro je znati da jesi.
Krikom me moja roditeljka
K tebi donijela,
I krikom ću nebo prepoloviti
Kad se budem otkidao od očiju tvojih
Enes Kišević


*Sve te vodilo k meni*

Sve te vodilo k meni
iz daljine, iz mraka
sve te vodilo k meni
već od prvih koraka.
mada ništa nisi rekla,
ja sam znao, ja sam znao
iz tih kretnji i porijekla
sve je isto, sve je kao.
Sve te vodilo k meni
sve što rode samoće
mala primorska mjesta
isti pisci i ploče.
kad te baci kao ladu
noćni val do moga praga
nije bilo teško znati
da mi moraš biti draga
da mi moraš biti draga.
Sve te vodilo k meni
tvoje oči i usta
tvoje ljubavi mrtve
moja loša iskustva.
mi smo bili na početku
istim vinom opijeni
i kad si išla krivim putem
sve te vodilo k meni
sve te vodilo k meni.
Arsen Dedić


*Zagrli Me*

Ne trebaš mi ništa reći,
svoju prošlost, svoje ime...
Ako će ti biti lakše,
zagrli me, zagrli me...

Uzeću te u naručje
da te čuvam usred zime,
grijaće te moje tijelo,
zagrli me, zagrli me...

Zagrli me oko vrata
oluja se diže,
ne može ti vjetar ništa,
ako priđes bliže,
ako priđes bliže...

Ukrao bih sreću za nas,
kupio bih, nemam čime,
jedino si moje blago,
zagrli me, zagrli me...

Ne trebaju tebi draga
ove pjesme, ove rime,
najviše je sto se može,
zagrli me, zagrli me...
Arsen Dedić


*Prisutan kao svjetlost bez glasa*

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa.
Enes Kišević


*Da si blizu*

Da si blizu, naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje
s tvojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.
Vesna Parun


*Zavjet*

Ako mi srce na prestigne ptice
ako mi oči budu siromasi
ako mi ruke budu udovice
koje prisustvo ljubavi ne krasi,

i ako noću ne čeznem u snima
i ako danju ne žudim na javi
i ako venem u močvarnim dnima
i u tjesnoći duša mi boravi,

i ako ulje nalijevan u svijeću
uhodi tamno da pomognem djelo
i krivom ako vjerujem umijeću
i laži svoj pozamljujem čelo,

neka mi jutro na prag ne stizava
neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim ko jalova trava
neka me sunce i ne grije više.
Vesna Parun


*Bez oproštaja*

Ne, ja se nisam oprostio s njom
kad nestade na svoju stranu.
Sam slušah svojih nada lom
U jednom zabačenom restoranu.

Kako je bilo? Nije teško reći!
U žamoru oglasila se trublja,
I vlak je krenuo obično i lijeno,
Sa svime što još ljubljah.

Da l` mišljaše da u tom gradu
Ostavlja dušu njome bonu?
Da l` iskahu me njene oči
Pogledom čeznje po peronu?

Daleko negdje juri sada vlak,
Al što to moje srce kuca jače?
Nije l` to možda nada, tajni znak,
Da neko u daljini plače?

Ah kakav plač! Uobraženje, san!
Ta njene čežnje davno sve su
Već ugašene. Ti si malko pjan,
A stvari jesu - kakve jesu.

Možda zape koji svijetli tren
Na svome letu u njezinoj duši;
A i taj spomen past će kao list
Minulog ljeta, što se suši.
Dobriša Cesarić


*Kolajna V*

Ove su riječi crne od dubine,
ove su riječi zrele i bez buke.
one su, tako, šiknule iz tmine,
i sada streme k'o pružene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
a moje suze dati ce đerdane.

No one samo imati će cijenu,
ako ih jednom , u perli i zlatu,
kolajnu vidim slavno obješenu,
ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.
Tin Ujević


*Mala Kavana*

Mala kavana. Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!

Mjesece u meni ljubav je rasla,
Al nikome to ne htjedoh reći.
Bio sam sam, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.

Da l' mogao sam slutiti ovoga jutra,
Blijed od probdite noći,
Da ću ti šaptati riječi,
Sanjane u samoći?

I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati,
Naić na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?
Dobriša Cesarić


*Poludjela Ptica*

Kakvi to glasi cuju se u mraku,
Nad nocnim poljem, visoko u zraku?
Ko li to pjeva? Ah, nista, sitnica:
Jedna u letu poludjela ptica.

Nadlijece sebe i oblake trome,
S vjetrom se igra i pjeva o tome.
Svu svoju vjeru u krilima noseci,
Kuda to leti, sto bi htela doseci?

Nije li vrijeme da gnijezdo vije?
Kad bude hladno, da se u njem grije.
Ko li te posla pjevati u tminu
Sleti u nizu, u bolju sudbinu.

Ne mari za to poludjela ptica.
Pjeva o vjetru, sto je svu golica.
A kad je umor jednom bude shrvo,
Nece za odmor nac nijedno drvo.
Dobriša Cesarić


*Čekaj me*

Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek šiju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu-
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.
Konstantin Simonov


*Stablo*

Rekao si: budi stablo.
I bijah stablo.

Rekao si:
budi plaha.

I neusudih se
zatrepariti liscem.

Rekao si: budi vjerna
I ja cekah.

Onda si usutio.
A stablo je jos tu.

I ne usudi se
zatreperiti liscem.
Vesna Parun