|
|
| < | ožujak, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Život jedne male brinete koja se svakodnevno suočava sa surovom stvarnošću ovoga svijeta...no, ovoga puta odlučila je drugačije...voli život...
PUSTI ME U SAN
NE VJERUJEŠ NIKOM
ĆUTIM
LJUBAVI SI ŽEDNA
SLUTIM
POLJUPCE SI SVOJE
DALA
PA SE POKAJALA...
NE PITAM TE NIŠTA
MALA
KRAJ KOGA SI JUTRA
ČEKALA
ČIJE SU TI BRIGE
OSTALE
U TIŠINI VRUĆE POSTELJE...
PUSTI ME U SAN
DA DOĐEM TI KAD TI TREBA NAJVIŠE
PUSTI SJEĆANJE
DA IZBRIŠE SVE, BOLA TRAGOVE
PUSTI ME U SAN
DOPUSTI DA TI SRCE NOĆAS ZAPRIJETI
DA ĆU BITI TU
DA ZA TEBE VRIJEDI UMRIJETI...
BOJIŠ LI SE ZIME
DUGE
IZGOVORI IME
TUGE
JER KAD SAMA SEBI
OPROSTIŠ
SPREMNA SI DA OPET
ZAVOLIŠ...
JA SAM SVOJU TUGU
VEĆ UPOZNAO
ZA MENE SI DAR ŽIVOTA
DOBRODOŠAO!
MENI TREBAŠ TI
Neću srebro, neću zlato
ni bogatstvo cijelog svijeta
hoću samo da me ljubiš ti.
Neću mjesec, neću zvijezde
niti sunce da me grije
tvoga neba želim sjaj.
Ti si srebro, ti si zlato
i bogatstvo koje nemam
mog života smisao si ti.
Budi moja sjajna zvijezda
dio neba kojeg trebam
niježnosti mi svoje daj.
Meni trebaš ti da me voliš
meni trebaš ti čežnjo duga
meni trebaš ti da me vodiš
meni trebaš ti za ljubav.
MALENA
Malena
noćas srušio se svijet
Malena
sve je tako glupo bez tebe
Sad kad je stvarno kraj
Bože snage mi daj
samo da prođe ova noć
tako prokleto sam
čekam novi dan
prvi četvrtak bez tebe
Malena
oduvijek si znala tko sam ja
Malena
ne mogu ja bez svojih oblaka
Sad sve su iste ko ti
sve se smiju ko ti
kako su lijepe samo da znaš
I sve me ljube ko ti
i sve me lažu ko ti
i sve su moje
a tako sam sam
Malena
kao ću bez tebe sutra
Malena
falit će mi s tobom jutra
Ima drugih
Ima boljih
ali nebo zna
samo ti si moja
MALENA!
KIŠE JESENJE
Nocas mladi mjesec je, dobra vecer dame sve
Spustam se u barove
Dolje neki klinac na klaviru nasu pjesmu svira
Sto me grozno zivcira
Mazni glas me pita imas vilu iznad Zagreba
Il' auto s tamnim staklima
Hej curo seceru nemam ja za vecaru
Za malu votku, rakiju
Hej curo seceru ja sam ptica nebeska
I to je moja sudbina
Kroz moje prazne dzepove
Vjetrovi me prolaze
A kroz cipele kise jesene
Kroz moje prazne dzepove
Vjetrovi me prolaze
A kroz cipele kise jesene
O o o o o o o o o o ...
Nocas mladi mjesec je, dobra vecer dame sve
Spustam se u barove
Dolje neki klinac na klaviru nasu pjesmu svira
Sto me grozno zivcira
Hej curo seceru nemam ja za vecaru
Za malu votku, rakiju
Hej curo seceru ja sam ptica nebeska
I kao takav umrijet cu
˝Sama na ovom svetu,
sama kao list na vetru...˝
...volim se družiti s ljudima...još više volim kad mi se povjeravaju...obožavam slušati probleme drugih ljudi...meni bliskih...volim ih tješiti...ali nekako osjećam da mi to nije uzvraćeno...kada ja trebam sve to, nema nigdje nikoga...kada se ja želim povjeriti nekome, kada trebam savjet ili utjehu, sama to tražim...sama to tražim jer nema nigdje nikoga tko bi mi to dao...zar tražim previše ako tražim neki mali savjet i malo utjehe...očito da jer nikako ne uspijevam dobiti ono traženo...mislim da sam jako naivna...vjerujem, ali stvarno vjerujem kome nebi trebalo vjerovati...vjerujem kad nebi trebalo vjerovati...ali ja sam takva...bila i najvjerojatnije ću i ostati...jednostavno previše volim pomagati ljudima...biti im oslonac...a oni me kasnije odbace i zabiju nož u leđa kad ja zatražim bar malo onoga što dajem...mrzim dvolične ljude...iako znam da ima trenutaka kad sam i ja takva, mrzim dvoličnost...ne mogu podnijeti osobe koje mi u lice pričaju jednu, a iza leđa sasvim drugu priču...inače sam jako osjetljiva osoba i najmanja sitnica može me uvrijediti ili povrijediti...i u takvim trenucima kad me netko povrijedi, šutim...šutim i trpim bol iako bi najradije uništila sve oko sebe...ali kad mi se pruži i najmanja prilika, isplačem se...jedino suze me barem malo utješe...ne želim više imati prijatelje koji mi to zapravo nisu...dosta mi je glume da je sve ok kad nije...prema nekima sam počela osjećati odbojnost i nepodnošljivost zbog njihovog upornog ponašanja prema meni...govore jedno, rade sasvim drugo...ja, kao što sam već napisala, inače šutim i trpim, ali u zadnje vrijeme to više ne mogu...u meni se nakupljaju svakakve misli i svakakvi osjećaji koje moram izbaciti...onima zbog kojih nastaju...nema više one stare mene...gotovo je...ne znam ni ja kako, kad i zašto, ali u meni se dogodila velika promjena...trpila sam sve...šutila sam...ne znam ni sama zašto...valjda zato jer neke ljude volim previše, al sad vidim da to nisam smjela...al sad sve to isparava...javljaju se osjećaji gađenja...da, gađenja...neću više trpjeti takve ljude...ja sam kao neka negativna osoba...barem sam tako bila prikazana...ja sam takva kakva jesam...neću se mijenjati...jedino se u meni nešto promijenilo...možda bi prije rekla da se probudilo nešto što želi pravog prijatelja, a ne više one s maskama...ako se ikada odluče skinuti maske, ja ću ih čekati raširenih ruku...previše ih volim...previše sam ih zavoljela, ali trenutno sve osjećam prema njima je nešto, ne znam ni ja što zbog njihovog ponašanja...želim samo jednog pravog prijatelja...pokoji savjet i malo utjehe...zar tražim previše???
