Life is...what???

utorak, 27.02.2007.

Danas sam starija za jednu godinu...

Je li dobro ili loše to što moj život ubrzano ide dalje i već danas sam starija za jednu godinu??? Što znači rođendan??? Dobro, razumijem da sam na današnji dan došla na svijet, ali taj datum samo obilježava da je još jedna godina mog života iza mene...ponekad razmišljam što ću za nekoliko godina...pa doslovce ću biti odrasla i zrela osoba, a ne napola dijete kao sad...kako će moj život onda izgledati...ponekad me razmišljanja odvuku daleko u budućnost...razmišljam kako će izgledati moja obitelj jednoga dana i kako ću uspjeti kao samostalan čovjek...trenutno, za sve što mi treba, idem mami ili tati...tražim novac, novu odjeću ili nešto slično...ali moram priznati, što godine odmiču i idu dalje, ja se sve više bojim...ne znam čega...života valjda...stvarno se bojim i na svaki moj rođendan strah uporno raste...možete reći da sam glupa ili bilo što drugo, ali najviše od svega strah me smrti...što ću ja kad doživim, ako doživim, duboku starost kad ću i sama biti svjesna da možda neću dočekati sljedeće jutro...moj strah je preveliki...bojim se života...znam da to nije dobro...trenutno uživam u njemu...koliko mogu...ali strah od daljnjega nekako me stalno prati...uostalom, što mi uopće znači ova godina koja je danas ostala iza mene...jesam li pametnija...jesam li po nečemu bolja...ili sam jednostavno starija godinu i s tim se moram pomiriti...ne znam...ja stvarno znam pretjerati s nekim stvarima, kao i s ovim postom, ali moram s nekim podijeliti svoj strah...uostalom, nije to neki strah...to postupno prelazi u neku tjeskobu...više i nije strah...ma ne znam ni ja sama...zbunjena sam oko tog dijela...ali stvarno ponekad razmišljam kako će izgledati moj život negdje daleko u budućnosti...kad budem puno starija...ne znam...i neću se s tim zamarati...danas mi je rođendan...podignut ću glavu, kao što to i obično radim, i neću dati nikome da mi ovaj dan pokvari...to je samo moj dan...na današnji dan ugledala sam svijetlo dana...i mislim da je to sretan dan (osim za moje roditelje, ali već su se i oni pomirili s tim)...ja sam ja...bez obzira na godine i život koji tako utječe na mene...neću više razmišljati o tome...danas ću uživati...

...Sretan mi rođendan!!!!...

| CoMmEnTaRiChI (33) | PrInTaNjE | # |

petak, 23.02.2007.

Naslov...ne znam...nema ga...

Eh, nemam naslov...nemam teme...nemam ništa...osim želje da napišem post...ma zapravo, nije to želja, to je onako nešto poput želje...sjetila sam se svog bloga pa si mislim da bi baš mogla napisati jedan postić...i tako vam je to...jučer sam napisala jedan post, ali sam ga spremila...objavit ću ga kad budem sigurna da to želim podijeliti sa drugima...zasad je to u meni...zato vam danas pišem jedan ovako expres post...u mom životu posljednjih nekoliko dana ima nekih malih novosti...ali malih...ništa veliko ni ozbiljno...dopisivala sam se s likom kojem se kao sviđam i nešto smo pričali da ćemo ić na kavu, al sumnjam da ću se pojavit na toj kavi...ne znam, nemam želje da ga malo bolje upoznam...a k tome još i njegov frend...kako dosadan lik...stalno me zove, šalje poruke i dosađuje...ja se naravno ne javljam, ne odgovaram na poruke (a nemam ni love) i tak...ovaj cijeli tjedan samo jučer sam bila u omiljenom kafiću i konačno nakon nekoliko dana vidila onog slatkog konobara...uh, šta mi se taj mali sviđa...al stvarno mi se sviđa...al svjesna sam da o njemu mogu samo sanjati...zato se tješim da ga barem mogu gledati kad idem na kavu...onda dalje...bila sam s dvije frendice jedan dan na kavi, ali ne u omiljenom kafiću...bile smo u nekoj ˝pripizdini˝ kak bi to rekla moja frendica...a to nam je bilo najbliže školi...i koga sam tamo našla...na katu, pod prozorom sjedio je dečko kojeg frendica i ja promatramo na tjelesnom...joj, šta je lik dobar...da mu vidite facu...ja sam mislila da ću se onesvijestit kad sam ga vidila...ne znam šta mi je u zadnje vrijeme...nešto me hvata...neka faza...inače mene hvataju faze pa me drže malo duže...i sad je evo trenutno neka čudna...zgodni dečki mi se sviđaju, al neki određeni pogotovo...kao što sam već rekla, bila sam jučer u omiljenom kafiću...ekipa je bila super, a i moje raspoloženje sve dok nisu došle osobe koje su mi pokvarile sve...al izdržala sam...i one su izdržale, al naočigled se vidilo da između nas kipi nepodnošljivost...kasnije smo svi zajedno išli doma, a onda sam morala jednom liku glumiti curu jer ga neka mala proganja...zatreskana je u njega...hodali smo držeći se za ruke i napola zagrljeni...čudno sam se osjećala...nikako ne mogu zamisliti sebe i njega, al to je bila gluma...kasnije sam saznala nešto što me potaklo na razmišljanje...izletilo mu je nešto dok je stajao blizu mene u busu i on misli da nisam čula, al jesam...samo sam se pravila da nisam...a nije to ni bitno...ko da je istinito...onda smo se dogovarali kak ćemo blajbat prvi sat danas, al ja sam odustala...sjetila sam se da imam rasku prvi sat...tak smo nešto pričali i bio je dogovor da mu čuvam mjesto u busu danas...ja glupača ko idiot čuvam njemu mjesto i otjeram sve ljude koji su pokušavali sjest da bi na kraju on stajao i jedva rekao bok...ah, s čim se ja zamaram...joj...i tak...danas nas je jedna profesorica ispitivala i prešla me za list...joj, kako sam bila haaapyyy...normalno, da je okrenula mene, eto ti jedinice...ah, život vam je takav...ništa, idem ja sad...opet sam se raspisala malo previše...al ne mogu si pomoć...takva sam kakva sam...baš smo Irenica (inače, jedna od mojih best frendica) i ja danas pričale kak se ne možemo kontrolirat kad nas netko raspizdi...a jebi ga, ja nisam osoba koja može trpiti svašta...kad sam ljuta, za sve je bolje da se maknu od mene...stvarno nemam kontrole kad mi živci rade...i tak...sad stvarno idem...preeevišeee meljem i lajem tu...nemojte se ljutiti...obećavam da ću vam napisati sljedeći post koji će biti mali, ali slatki...smislit ću nešto...ajde, čujemo se ljudi...pričajte mi šta ima novoga...love you all:)...puseko

| CoMmEnTaRiChI (20) | PrInTaNjE | # |

utorak, 20.02.2007.

...luda mala...

˝Da dobri momci ne postoje,
makar to sam shvatila...˝

...pjevao je te stihove jednom...to sam zapamtila...sjedili smo u mračnom kutu našeg omiljenog kafića...ja sam htjela čuti jednu pjesmu koju obožavam, ali nikome se nije dalo ići do juboxa...svirala je luda mala...a on je zapjevao neke stihove...pogledala sam ga i nasmijala se jer mi je to bilo smiješno...on da pjeva...i to pjesmu od Ivane Brkić...inače udara samo po narodnjacima...uzvratio mi je pogledom i nekim tajanstvenim osmijehom...kao da mi govori: sad si ti misli...frendica me pogledala, a ja sam se i dalje smijala...to je bio dan kad je zapravo počela naša priča u potpunosti...i nikad neću zaboraviti njegove ruke na mojim koljenima kada je pogledao frenda i rekao: volim i ja nju...to mu je bio odgovor na frendovo zezanje: a vidiš da te cura voli, daj budi s njom...nisam mogla vjerovati...tada još nismo bili zajedno, ali sve se već znalo i samo pola sata nakon svega toga bili smo par...razgovarali smo i nije nam dugo trebalo...rekao je da želi biti sa mnom...taj dan ostao mi je u sjećanju...i pamtit ću ga još dugo...tada nisam hodala po zemlji, bila sam u oblacima...u sebi sam stalno ponavljala koliko ga volim...gledala sam ga...smijala se...a što je bilo najbolje, on se smijao sa mnom...uzvraćao mi je poglede i sve je bilo kao u snu...uživala sam jer je on bio blizu mene...ali bila sam popodne u školi...i morala sam ići...frendica je otišla davno prije mene, a ja sam ostala s njim i frendom jer mi nisu dali da idem...on me nagovarao da ne idem na prvi sat...čak sam razmišljala da ni nebi išla, ali sjetila sam se krike mame kad sazna za neopravdani...ipak sam odlučila ići u školu...nije me pustio...molio me da ostanem; ne moraš ti ić nikud, ajde ostani još barem deset minuta...tako smo se počeli nešto prepirati i uslijedio je razgovor...na kraju smo završili skupa...digla sam se sa stolice dok su mi se ruke neopisivo tresle, a noge uopće nisam osjećala...ali gorilo mi je pod petama...žurila sam se...mislila sam još stići frendicu da ne idem sama, ali ona je već bila daleko...on se ponudio da me otprati jer smo sada bili par, ali je odustao jer mu se nije dalo vraćati samom...a meni se kao ide samoj u školu...nagovarala sam ga da ide sa mnom, a on me ucjenjivao pusom...bilo mi je neugodno pred toliko ljudi okolo u kafiću, ali ljubav je ljubav...i zeznuo me...ni nakon puse nije išao sa mnom...pozdravili smo se i ja sam otišla...tako je završio taj dan...i pamtit ću ga sigurno do kraja života...taj dan sam stvarno bila luda mala...puklo me sve to...svi ti događaji...nisam mogla vjerovati da napokon imam ono što volim i želim...i sad ga vidim kako pjevuši stihove u onom zadimljenom kutu...zamišljam si sve, a znam da se neće vratiti...

˝Da dobri momci ne postoje,
makar to sam shvatila...˝

...možda sam shvatila i ja...

| CoMmEnTaRiChI (28) | PrInTaNjE | # |

subota, 17.02.2007.

I´m alive, but I feel like I´m dead...

Ej ljudi...kako ste mi...šta ima...evo, da se javim...baš sam si pregledavala sastavke da vam napišem koji, al budem već...sad sam vam htjela reć da sam bolesna bang ...imam gripu...užas...grlo i glava me bole, imam temperaturu i zima mi je burninmad ...ljuta sam na gripu...zbog nje ne mogu večeras na maskembal...mama me ne pusti...citiram: ˝Joj Tina, kak ti misliš takva ić večeras? Nema šanse...pa daj se pogle kak izgledaš...nedeš nikam!!!˝...ajd sad vi recite jel to pošteno...ionak se vučem ko mrtvac cijeli tjedan u školu, pa mogla bi izdržat još jednu noć, al ne...nema šanseee bang ...i k tome još i moje frendice dobile gripu tak da vjerojatno ni one ne idu nikud...a baš sam mislila kak ćemo se zabavit...a dobro, i to bude prošlo brzo...nadam se...nego, imendan mi je prošao dosta dobro...dobila sam nešto poklona, njega nisam vidjela pa sam na večer prije nego sam zaspala plakala ko da mi iz očiju pada kiša i tak...taj dan završio mi je u suzama...ko i svaki drugi...al opet, bilo mi je ok...hvala vam svima na čestitkama...baš su mi slatki komentarići...i tak vam je to...a ne znam šta da vam više kažem...nadam se da će me ovo sve proć do ponedjeljka da mogu u školu i tak...mislim, nemojte me krivo shvatit...neda se meni u školu...ne veselim se ja školi niti malo...još kad se sjetim predmeta i profesora headbang ...al šta ću doma...ležat u krevetu dok mi brat skače po glavi, a sestra jede živce...ne, hvala...radije ću se potrudit da ozdravim samo da se maknem iz kuće i da me nema doma jer me svi izluđuju...moj život...uh...al sad je valjda ta sezona gripe...onak, svi su u k**** (cenzurirano)...i ta sezona bude valjda jednog dana prošla...a ništa, idem ja popit čaj, leć u krevet i odmorit se...vi mi uživajte, oni koji još nisu uhvatili gripu, čuvajte se i tak...zabavljajte se, naravno...život je samo jedan...love you:)... kiss

| CoMmEnTaRiChI (19) | PrInTaNjE | # |

srijeda, 14.02.2007.

Sretan mi imendan............

Dragi moji čitatelji, obavještavam vas da sam ponosna vlasnica imena Valentina...ako ništa drugo, barem cijela planeta zna za moj imendan...i tako...je da će me sve to danas bacit u bed...njega sigurno neće biti nigdje...ali držim se...veselim se tome što će mi danas onak svi pružat ruku i čestitat imendan...to mi je zakon...ako ništa drugo, danas sam bar po imenu posebna u gomili zaljubljenih ljudi...ne znam zašto, ali veselim se tome što sam danas posebna...i pokušat ću izdržat...trenutno još nisam loše volje...svi moji su mi već čestitali imendan, a i neki prijatelji ranom zorom...Bože, pa kaj ti ljudi ne kuže da bi ja u pola šest ujutro još mogla spavat...ali nema veze, ionako se u zadnje vrijeme dosta rano budim...ne znam zašto...al dobro, to sad nije bitno...bitno je moje ime...i baš znači dan zaljubljenih...ah, al preživit ću...osjećam se važno...i sve to samo zbog mog imena...a kaj ću...barem me to veseli danas...joj, mislila sam odglumiti gripu tak da me mama njeguje i da ostanem doma, da ne idem u školu, ali opet...ne mogu propustiti to silno čestitanje...ne bi vjerovali koliko se tome veselim...baš sam posebna danas...s jedne strane u bedu zbog njega...zamišljam kak bi to bilo da smo još zajedno...bilo bi to naše prvo Valentinovo skupa...al eto, neće život nego kako hoće...šta ću ja...s druge strane sam vesela jer se osjećam nekako istaknuto...važno...ne znam, nekaj me lupilo u glavu...baš sam umišljena...i zamislite, samo zbog imena koje nosim...al dobro...da završim...ispričavam se jer vam dosađujem s tim kak sam posebna danas i to...ne znam kaj mi je došlo...al valjda to kaj je mi je imendan samo jedan dan u godini...joj, sad sam se sjetila...danas će po ulicama bit sretnih i zaljubljenih ljudi...svi se grle, vole...a ja...ja sam izgubljeni slučaj...već znam kako ću se u školi zatvorit u wc i plakat...još ako me uhvati pod satom kak me inače zna...joj...al dobro, ja sam danas ja...i neću se dat...držim se i uživat ću...imendan mi je...he, he...ljudi, svima vam želim sretno Valentinovo...da dobijete napokon ono što želite i volite...da dobijete puno poklona i da vam život bude pun ljubavi...sretno Valentinovo...kisach

P.S. Sorry kaj sam vas toliko zagnjavila, al danas me totalno puklo nekaj...uživajte mi...love you:)

| CoMmEnTaRiChI (17) | PrInTaNjE | # |

ponedjeljak, 12.02.2007.

...život & sreća…

...ponekad se pitam što znači živjeti…ne razumijem što znači preživjeti dugi niz godina, a onda nestati s lica zemlje…pretvoriti se u prah dok ti crvi izjedaju srce duboko ispod zemlje…ostanu samo kosti koje te obilježavaju…ali ipak, smatram da ti dušu ništa ne može izjesti ili uništiti…i nakon smrti smo živi…na neki način…to sad pišem, ali sumnjam da li uopće vjerujem u to…gdje si nakon života…vidiš li i dalje svijet ili ti nastane potpuna tama…osjećaš li da imaš tijelo, a zapravo si potpuno proziran…stojiš li rame uz rame nekome koga voliš i dozivaš ga, a on te ne primjećuje ljut što si ih napustio…otišao u zaborav…to su pitanja na koja vjerojatno nikad neću dobiti odgovor dok sama to ne otkrijem…ali ne želim to brzo otkriti…želim živjeti…želim iskoristiti sve što život pruža…ponekad, kad razmišljam o tome, pomislim kako je život možda samo jedna velika priprema za ono što slijedi nakon njega…možda nas Bog samo priprema za nešto veće...dublje…i zato moramo iskusiti sve što možemo u životu…da bismo znali što kasnije…kada nam tijelo postane hrana crvima, a duša nastavi ploviti u vječnosti…možda…to samo ja tako mislim…možda trebamo iskusiti sve da postanemo vječni…ljubav, bol, ljutnju, mržnju, radost, sreću…e, da…život i sreća…idu li oni uopće zajedno ili su to dva potpuno suprotna pojma…može li čovjek u životu biti sretan…ali zaista sretan…ili se mora zadovoljiti sitnicama…može li čovjek u životu doseći potpunu sreću i iz srca reći kako je stvarno sretan…sa svime…može li ijedan čovjek na svijetu reći da je sretan…ali zaista sretan…može li itko na ovome svijetu reći da mu je život savršen…možda negdje netko i postoji tko može reći sve to…ali sumnjam da je i taj netko tko bi sve to mogao reći potpuno sretan…mi ljudi uvijek želimo nešto više što bi nas činilo sretnima...pohlepni smo…ne znamo cijeniti život…život koji nam je dan da ga iskoristimo kako najbolje znamo…ima ljudi koji ga ne iskoriste…unište ga…i onda trunu dok ne postanu hrana crvima…a to tako ne ide…treba živjeti život i radovati se sitnicama…nije kraj svijeta i života ako nemaš nešto što želiš…moraš pokušati i bez toga biti sretan…moraš voljeti sebe i željeti biti sretan...jer ako smatraš da nisi sretan jer nemaš ono što želiš, nikad ni nećeš moći biti sretan…moramo biti zadovoljni onime što imamo i moramo se osjećati zadovoljno…onda smo sposobni biti sretni…život i sreća…idu li zajedno???

| CoMmEnTaRiChI (10) | PrInTaNjE | # |

nedjelja, 11.02.2007.

I will always love him...nažalost...

Eh, da...najprije da se zahvalim svima na komentarima podrške...to mi puno znači...ali moram vas sve razočarati...nažalost...ja ga ne mogu zaboraviti...neću ga zaboraviti...ne želim ga zaboraviti...volim ga i voljet ću ga...stvarno sam imala najbolju namjeru učiniti sve što piše u prijašnjem postu, ali ne mogu...ljudi moji, ne znate vi kako to boli...ja jednostavno ne mogu njega odjedanput izbaciti iz života kao da nikad nije ni bio u njemu...razum to želi...ali srce mi neda...ne razumijem kako netko može zaboraviti osobu koju voli...ako nekoga stvarno, istinski i duboko voliš, voljet ćeš ga cijeli život...i možda ta ljubav s vremenom oslabi, ali i dalje ćeš voljeti tu osobu...tako ja volim njega sa svim svojim bićem i ne mogu zamisliti što bi mi se dogodilo da ga izbacim iz života...on je postao moja prošlost, sadašnjost i budućnost...on je moja svakodnevnica...postao je dio mene...dio mojih misli...veliki dio moga srca...i nije jednostavno zaboraviti...nije...a najgore mi je to što ga ja ne želim zaboraviti...ne znam, pokušala sam, ali imam osjećaj kao da ga time izdajem...da ga izdajem time što pokušavam da ga više ne volim...i onda se osjećam jadno i bespotrebno...beskorisno...kako mogu na takav način izdati osobu koju volim najviše...a duboko u sebi znam da to nije izdaja nego samo pokušaj bijega jer ne želim više biti rob svojih osjećaja...ali ja ga volim...i sve ovo sad ne znači da se neću promijeniti kao što sam napisala u prijašnjem postu...ne...ja ću se promijeniti...biti ću nasmijana...posvetit ću se obitelji, školi, prijateljima...radovat ću se sitnicama...želim da me upravo sitnice čine sretnom...i tako će biti...sve ću to učiniti, ali ću ga i voljeti...i neću se više jadati svojim prijateljicama...ne...ionako imam osjećaj da me ne shvaćaju...ili ne žele shvatiti...za sve oko mene priča s njim je gotova, osim za mene...ja ću ga voljeti da nitko neće znati...to je u meni i biti će u meni...i to ne znači da ne želim živjeti...itekako želim živjeti...preda mnom je cijeli život...život u kojem ću zauvijek u sebi nositi ljubav prema plavim očima...i jučer sam se rasplakala...za vrijeme razgovora s jednom od mojih najboljih prijateljica...preko telefona...on je bio tema...pričala sam joj o svojoj odluci, ali nisam mogla izdržati...i rekla sam joj da ga neću zaboraviti...da će to zauvijek biti u meni...nije ništa rekla...samo je komentirala da barem pokušam...i već jesam, ali ne mogu...neću...ne želim...ne želim biti izdajica...i sinoć, kad sam legla u krevet i pokušala zaspati, nisam mogla...suze su mi se slijevale niz lice poput najvećih slapova...pogledala sam se u ogledalo i sama sebi onako zaplakanoj rekla: da, volim ga...volim ga...i možda vrijeme učini svoje...možda ga jednoga dana i uspijem prestati voljeti ovako jako, ali čisto sumnjam...volim ga i voljet ću ga...ali neću više plakati...tugu ću izbaciti...živjet ću, radovat ću se sitnicama, ali zauvijek će u meni ostati ono što osjećam prema njemu...

P.S. Još jednom hvala svima na komentarima...stvarno ne znate koliko mi to znači...volim vas sve...i nadam se da se niste razočarali...kisach

| CoMmEnTaRiChI (11) | PrInTaNjE | # |

petak, 09.02.2007.

Odlučila sam...

Danas mi dan i nije nešto...bila sam ljuta i nisam dobre volje, ali ipak sam uspjela donijeti jednu odluku...zaboravit ću ga...već mi to tugovanje za njim jede živce...ok, bili smo skupa, sad više nismo i priči je kraj...nema više plakanja...nema više njega...goootooovooo jeeee!!!!!!!!!!!! I kad ga vidim, znam da mi neće biti svejedno...srce će proraditi, ali suzdržat ću se...imam svoj život i u njemu osobe kojima se mogu posvetiti...odsad ću biti stalno nasmijana (iako to većinom jesam zahvaljujući mojoj frendici jer je ženska otkačena do bola)...imam obitelj, imam Irenu, Martinu, Ivu, Petru, Josipu...imam sve te ljude koje volim i koji su uz mene...priznajem, u početku mi je bilo teško...mislila sam da ja to ne mogu...da mi život ne treba, ali kako život teče dalje, a ja volim njega, shvaćam da to tako ne ide i ne može ić...i ljudi moji, on će nestati iz mog života onako kako se i pojavio...u mojim očima on će postati samo osoba koja mi je nešto poput prijatelja...nije ni to...želim da izgubi važnost koju trenutno ima u mom životu...koliko god mi to teško bilo, potrudit ću se i učinit ću to...imam svoj život koji želim živjeti i koji može postati sretan i predobar ako se potrudim...odsad ću početi biti sretna sa sitnicama...više mi nije važno hoće li me voljeti tko ili ne...ja volim ljude oko sebe i to mi je dovoljno...posvetit ću se školi da uspijem s nečim u životu, a onda će jednog dana valjda doći ona prava osoba...ne želim je još sad...ne, još sad ne...ne mogu vjerovati da ovo pišem, ali danas sam zahvaljujući nekim ljudima shvatila malo više stvari i donijela veliku odluku...već sam se puno puta pokušavala promijenit, ali ljudi moji, ovo će biti moja najveća promjena ikad...majke mi...želim se promijeniti, zaboraviti njega i nastaviti život u kojem će me i sitnice činiti sretnom...Irena, puuunooo te volim i puuunooo ti hvala!!!! Ljudi, i vas sve volim...uživajte u životu dok ste mladi i dok možete...ja znam da ja hoću...kisach

P.S. Možda vam objavim neke sastavke koje sam napisala za vrijeme beda dok su tekle suze...kao ovaj prijašnji post...al svi moji sastavci su zapravo stvarni događaji i osjećaji pretočeni u slova...no, odsad više nema tuge...to ću objavit samo tako, da čujem vaša mišljenja...

| CoMmEnTaRiChI (11) | PrInTaNjE | # |

srijeda, 07.02.2007.

Plavi san u snježno maglovitoj noći...

...hodala sam ulicama...sama...tražeći ono što volim najviše...kada sam konačno našla ono traženo, trgnula sam se...i probudila...bio je to samo predivan san koji ga je donio blizu mene...gledala sam u njegove plave oči i pitala se zašto ih toliko volim...tako me očaravaju...obuzele su me...sve mi je bilo plavo...ali nije dugo trajalo...prenula sam se iz sna...jastuk mi je bio natopljen suzama, a lice obloženo osušenim suzama koje se nisu uspjele spustiti...bacila sam pogled na sat iznad mene...kasno je...jako kasno...sredina noći...svi spavaju, a ja budna u mraku sjedim...sa suzom u oku...zbog njega...pitala sam se gdje je...što radi duboko u noći u trenucima dok ja gorim od želje za njim...što radi dok ja plačem jer ga volim više nego će ga itko ikad voljeti...sjeti li se ponekad mene...ili sam zauvijek izgubila i onaj mali dio koji sam možda imala u njegovom životu...plakala sam jer ga volim...i zbog sna u kojem se našao...zbog njegovih plavih očiju...zbog njega mi je plava postala najdraža boja, a prije sam je toliko mrzila...sjedila sam...oko mene mrak...odjednom sam ustala bez razloga, približila se prozoru i gledala u noć...ne znam zašto, ali uhvatila me želja da promatram noć...možda sam se samo nadala da će me ona shvatiti...magla je prekrila zrak, a pahulje snijega lagano su se spuštale na zemlju...noć je bila bijela, a meni sve plavo...htjela sam vidjeti zvijezde...pokušala sam, ali mi magla i snijeg to nisu dopuštali...stajala sam pokraj prozora i zagledala jednu pahulju...izgleda tako sretno dok se spušta na zemlju, a kad se spusti, nestane...stopi se sa milijun ostalih pahulja i više je ne možeš prepoznati...baš ne razumijem taj život...što nam vrijedi živjeti kad na kraju završimo kao i ona pahulja...nestanemo...stopimo se sa nemogućim i postajemo nevidljive osobe kojih se možda nitko ni ne sjeća...vratila sam se u krevet i pokušala sam odgonetnuti što je to u njemu što mi neda da ga zakopam u svoju prošlost i izbacim iz sadašnjosti...ne znam...nema razloga...zapravo ima...nešto poput razloga...njegove plave oči koje nikad neću zaboraviti...on će uvijek biti moja sadašnjost...uvijek ću ga voljeti...i plakala sam...opet...zbog njega...zbog njegovih plavih očiju...zbog tog sna...ponekad me san odnese daleko, u sreću...i kad se vratim u stvarnost, shvatim da stvarno jesam daleko...ali daleko od sreće...i onda boli...suze krenu, a osjećaji se uznemire...ali, usprkos svemu tome, volim sanjati...jedino u snu imam njega i one plave oči...jedino u snu on voli mene kao ja njega...jedino u snu sam mu blizu koliko i želim biti...volim sanjati plave snove u snježno maglovitim noćima...makar me boli, volim sanjati...na neki način opet proživljavati one trenutke provedene s njim...u stvarnosti...volim sanjati jer ga volim...i jedino u snu imam ono što istinski želim...imam njega...

| CoMmEnTaRiChI (8) | PrInTaNjE | # |

ponedjeljak, 05.02.2007.

Još jedan dan u mom životu... headbang

Eh, još jedan dan u mom životu je pri kraju...al je i ovo neki dan...u bedu sam totalnom...pretpostavljate zašto...pa naravno, zbog onoga tko mi je u srcu...tako ga želim vidjeti cerek ...al eto, neće mene sreća...danas su mi se povjerile dvije prijateljice thumbup ...saslušala sam ih jer obožavam slušati tuđe probleme...obožavam kad mi se ljudi povjeravaju...i nakon svega, ja sam se izjadala jednoj od njih wink ...o njemu, naravno...i danas sam već napisala jedan post o onome što osjećam, ali sam ga izbrisala...objavit ću ga nekom drugom prilikom...ne želim odmah na početku bacit ljude u depru...al ja sam u totalnoj depri tak da ni ovaj post neće biti ništa bolji...i tako vam je to...borim se svakodnevno ispočetka preživjeti novi dan...i tako dani idu...prolaze...a njega nigdje...i možda bi sve bilo ok da me sve toliko ne podsjeća na njega...onda vam ja lagano padam u komu...evo, sad vidim da sam na blogu potpuno drugačija nego inače rolleyes ...je da mi je ovo tek drugi post, ali vidim razliku...da nisam otvorila ovaj blog, vjerojatno bi sad sjedila za stolom uz olovku i komad papira i pisala tužne i totalno deprimirajuće sastavke koje bi sutra moja frendica čitala u školi i rascmizdrila se... lud ...i tak...al ovdje sam drugačija...riječima pokušavam ispast vesela cura, a zapravo sam tužna i ne tako vesela...u stvarnom svijetu sam potpuno drugačija osoba...osjetljiva na sve...mene je vrlo lako povrijediti i uvrijediti...osvetoljubiva sam, jako bang ...umišljena sam lud ...i još puno, puno toga...al to sad nije bitno...na blogu sam ja neka druga ja...i tako neka ostane...bez brige, puno puta ću se ja vama još izjadat sa svim i svačim...možda i objavim koji sastavak koji sam napisala pa da čujem vaše mišljenje...i tak...ajde, opet sam ja vas zagnjavila (kad ja krenem nešto pisat, ne stajem lako naughty )...al treba mi to da izbacim sve iz sebe jer mi se previše toga nakuplja i onda kad puknem, puknem do kraja...a znam da to nije dobro...ni za mene ni za one oko mene...a jedini razlog mom pucanju je on...jer ga volim...al stvarno volim...i ne znam šta će bit sa mnom...al eto, trenutno sam još uvijek tu...među živima...čujemo se...kisach!! kiss

| CoMmEnTaRiChI (7) | PrInTaNjE | # |

subota, 03.02.2007.

For the first time... mah mah mah

Evo i mene i mog bloga...napokon...već sam napravila blog (samo malo da izračunam)...točno tri puta, al sam ih sve zbrisala headbang ...ne znam zašto...stvarno...al evo me...sad sam tu...i ja i moj novi blogač thumbup ...ovdje ćete nalaziti moje ˝ispovijedi˝ odnosno sve ono što me muči u ovom mom jadnom životu...pisat ću vam svašta...odnosno ne vama čitateljima, nego sebi...onako,za dušu...a onda se među vama možda nađe koja dobrica pa me malo utješi kojim komentarićem...to bi bilo ok...vratit ću svima komentare (mislim, doć ću na vaš blog i skomentirat)...želim vam dati malo uvoda u svoj život tako da shvaćate moje postove...inače, ja vam obožavam pisati sastavke i pričice (najčešće ljubavne jer me to trenutno najviše muči) pa ćete i toga dosta čitati...ako vam se da, naravno...e, sad, situacija kod mene je ovakva; volim jednog dečka kojeg nikako ne mogu zaboraviti ni preboliti...bili smo zajedno, al on me ostavio...znala sam da će to tako završit jer je lik pokvaren do bola, al ja ga vooliiim...i dobro, ja kao ja, naivna glupača (tad sam bila plava) pristala biti s njim...a šta sam od toga dobila, ništa...samo suze i sranje od života...al evo, pokušavam preživit u ovom svijetu svega i svačga...ima tu ljudi koji mi se sviđaju, al nije to ništa ozbiljno...uostalom, 14. veljače ću bit tako u bedu...a k tome mi je još i imendan (da, zovem se Valentina thumbup )...a ono, ja sama i jadna...ah, ništa...valjda ću preživit...možda još upadne netko u moj život...nikad se ne zna...al znate šta je nagore...svi koji mi upadaju i žele se petljat sa mnom, meni se ne sviđaju niti malo...i kak da ja sad živim...al živim, nekako...ne znam ni ja kako...i sve me podsjeća na njega...užas...ne mogu više...gorim od želje da ga vidim, al sad malo teže (nije bitno zašto, al njegova situacija je jebeno jebena bang )...i tak...kaj da još velim...e, da...moji prijatelji...ima ih very much, al onih best je jako malo rolleyes ...u ovakvom svijetu ne možeš nać nekoga tko će ti bezuvjetno čuvat leđa...al eto, ja ih imam nekoliko...opisat ću sve u boxu sa strane...ajde, da ja ne duljim, to bi bilo sve za prvo javljanje...nadam se da vas nisam jako zagnjavila...ajd, čujemo se...kisach!!! kiss