MOJ MSN: mala.julie@hotmail.com
...in this world there's real and makebelieve, this seems real to me... */3 doors down/*
ja imam planove.
promjena života:
Glas ruže Serdara Ozkana, Elizabethtown, gitara Mikea Oldfielda.
šetnja u nogama, ne u glavi. šetnja koju započnem na pragu svoje zgrade i potpuno se prepuštam svojim koracima, da ne moram, čak ne bih otvarala oči. na putu si kupujem cvijet, po mogućnosti daliju (zamislite, nije ruža 
).
odlazak u Englesku na godinu i po. posjet Globeu, obavezno... po mogućnosti mačevanje s crvenokosim Englezom 
.
roadtrip. i to u kamp prikolici. oko svijeta, ali možda samo do Francuske. kupujem apsolutno nemoguće suvenire na svakom stajalištu.
Grčka, Egipat. udišem davno zastarjele građevine i čitam između redova...
ležanje na livadi, usred apsolutno ničega.
odlazak nasamo brodom do otvorenog mora. ležim na palubi i gledam zvijezde... pročišćavajuće iskustvo.
dijeljenje najintimnijih misli pretvorenih u puke riječi s potpunim strancem kojeg zasigurno nikada više neću vidjeti.
jednodnevni izleti na Zlarin. sunčam se i plivam cijeli dan...
izgubiti se. jednostavno krenem negdje i izgubim se sa smiješkom.
pisanje priče o slikaru Cordonu koji je jedini uspio podariti dječaku s paralizom donjih usnih mišića osmijeh.
čitati Juliu Cameron i napokon se prestati sputavati...
pampi...diva...
badžo...jedini koji me razumije ne razumijevajući (moja ljubav)
jela...očiju promjenjivih kao more...moja starija sestra...
moja sekach ineska (best friends-since always & forever!!!)
moja pejči...curica s tužnim osmijehom, moja dobrica
emesenovci...zamrli blog
čokoladni oblak...optimizam na djelu =)
snufflepagus...mladi genije...
moja shiza...jedna jako nadarena cura iz susjednog razreda
moj bany...pa, već bi se moglo reć da smo best friendovi...
Euforia...u strahu pred skokom...
Sandra...the dream maker...
Kolega pjesnik
Tiha uzbuna
(ne)Mrtva duša
kaLu...predobar lik iz Samobora...
*/izvučeno s poezije online 
/*
Crna vila
Dok hodam ulicom sto mami uzdah
Crna Vila gleda me svojim crvenim ocima...
Pas lutalica pred mojom slikom bjezi u jos veci mrak...
Tuzna noc reklo bi se...
A ja ostajem ista, nepopravljiva skitnica...
U zraku mirise bol..
Na klupi pored mene jedno srce krvari..
Srce sto jos nije shvatilo da drugog izbora nema...
Tuga je obojila park...
Njeno lice, mlado a izborano onim borama vidljivim samo onome ko je isto prezivio, topi se suzama sto su potekle zahvaljujuci onome okrutnom stvoru...
Totalni krah.. jecaj.. ili nesto gore...
Ona je sama, ona ne vidi mene..
Ona jos nije upoznala Crnu Vilu...
Ona je na putu da je spozna...
Crna Vila se smije njenim suzama...
Crna Vila nece da razumije moju tugu.. niti njenu...
....
Vjetar.. novo je jutro u parku.. ptice su odavno pocele svoj pjev...
Na klupi dva tijela nasa...
Nase jutro tek je svanulo...
Pogledi su cijelu noc ispovijedali pricu o nasim zivotima...
Moje misli su rukama istrazile tvoje tijelo...
Usne nase su postale most za dvije duse...
Dvije skitnice... izgubljene, od Boga odbacene..
Sanjali smo jedan san... sada... ides ti... ostajem ja...
A Crna Vila kezi svoje zute zube...
Prokleta utvara...
*by _anestezija_
Sanjam
Zaspalo je dijete u naručju anđela
Spokojno su titrale trepavice
Kao da sanja
Kao da sanja ljepotu
Zaspalo je dijete
Anđeo je zauvijek pritisnuo off na djetetovoj budilici
A spokojno su titrale trepavice
Ne okrećem se i ne odlazim
Zaspalo je dijete u naručju jednog anđela
Anđeo je gledao u titranje
Razrogačene oči
Ne želim vjerovati
Kada dijete u naručju anđela zaspe zauvijek
(Iako već zauvijek spava)
Tada ću se okrenuti i otići
Jer
Kao da sanjam
Kao da ponekad sanjam nešto lijepo
*by Hela
Koncentracija moći
Situacija kao da i nije
Idu i vraćaju se malodušni kao prije
Srce na ulici moli ljubav da se vrati
Podsvijest nameće pitanje koje će sutra da shvati
Krenuli su sami protiv sebe
Odbacili ideale
Otpisali pjesme
Ubili su boga u bogu
Nad ponorom izgradili školu
Nije im dovoljno
Ići će još dalje - budale
*by Poison Ivy
sjedila je u tami svoje sobe, na svom samotnom krevetu tražeći nadu, koja je možda bila rasuta po podu... da li ju je zgazila prije nego je shvatila?! skriva se iza zavjese tužnog pogleda i sve na što čeka nikako da se pretvori u njeno.
oni u njenim pjesmama nalaze inspiraciju, ona ih nalazi prazne i ispijene, stvara nove, ali u njima nema nje. kao da ih stvara za njih...
opet se spašava od sebe i sanja samo crno-bijelo s primjesom crvenog, ponovo crta one iste scene crvenom olovkom koja je pokreće, slike su mutne, crteži tamni, sve skice blijede u crveno... opet priziva u sjećanje sve one dane i sve one riječi i utjehu... one osobe koja ju je dovela do tih pjesama. ta je osoba ruševina, ili je to tek njena prikaza, ono što je brani od same sebe. ne smije reći tu riječ... ne tu. samo tu ne. sve osjećaje prema toj osobi zapakirava i krije ljutnjom, ali toliko ju boli njeno razaranje...
odlučila je stati na kraj svojim krivnjama i držati svoju riječ, stajati na onom oblaku borbe koji je uvijek lebdio nad njom, ali ga nikad nije mogla dohvatiti. danas je njena ljubav prema osobama koje ju ne žele oslobođena. ona neće napraviti prvi korak i ustupiti svoje mjesto njima, neće ih smatrati onime što nisu. ovo je šok realnosti, i možda je pogađa odluka njenog uma, koji je na trenutke tako daleko od nje, ali vrijeme je da stvari sagleda onakvima kakve zaista jesu. nitko nije savršen. a nitko ne zna ni zašto...
sjetila se prijetvornih osmijeha davnih i kako je dokazivala da može biti ono što nije. trenutak je stigao da prihvati sebe. možda u nekom bajkovitom svijetu to jednom i uspije u potpunosti učiniti.
želi pokazati svoju tamnu stranu, sjenu nepočinjenih grijeha i ustručavanja, tapkanja u rukavicama i sada nije ona stara. u ovoj odluci rađa se feniks onog iskonskog, onog što je ne mori, već oslobađa. pustit će ih u svoju intimu, a opet držati onu distancu opreza koja je nužna za preživjeti.
crvena olovka crta osmijeh. on je heroj neke davno osušene suze isprane vremenom... njen san o odrazima njenih postupaka tek počinje. mora naučiti snositi posljedice, koliko god teške bile...
odgovornost je jedna neizbježna i nepremostiva dubina, koju moramo dotaći da bismo odrasli. možda je napokon shvatila... tko zna? možda je upravo ovaj zalazak njeno osviještenje...
...think I`ve said these words before...
