MOJ MSN: mala.julie@hotmail.com
...in this world there's real and makebelieve, this seems real to me... */3 doors down/*
ja imam planove.
promjena života:
Glas ruže Serdara Ozkana, Elizabethtown, gitara Mikea Oldfielda.
šetnja u nogama, ne u glavi. šetnja koju započnem na pragu svoje zgrade i potpuno se prepuštam svojim koracima, da ne moram, čak ne bih otvarala oči. na putu si kupujem cvijet, po mogućnosti daliju (zamislite, nije ruža 
).
odlazak u Englesku na godinu i po. posjet Globeu, obavezno... po mogućnosti mačevanje s crvenokosim Englezom 
.
roadtrip. i to u kamp prikolici. oko svijeta, ali možda samo do Francuske. kupujem apsolutno nemoguće suvenire na svakom stajalištu.
Grčka, Egipat. udišem davno zastarjele građevine i čitam između redova...
ležanje na livadi, usred apsolutno ničega.
odlazak nasamo brodom do otvorenog mora. ležim na palubi i gledam zvijezde... pročišćavajuće iskustvo.
dijeljenje najintimnijih misli pretvorenih u puke riječi s potpunim strancem kojeg zasigurno nikada više neću vidjeti.
jednodnevni izleti na Zlarin. sunčam se i plivam cijeli dan...
izgubiti se. jednostavno krenem negdje i izgubim se sa smiješkom.
pisanje priče o slikaru Cordonu koji je jedini uspio podariti dječaku s paralizom donjih usnih mišića osmijeh.
čitati Juliu Cameron i napokon se prestati sputavati...
pampi...diva...
badžo...jedini koji me razumije ne razumijevajući (moja ljubav)
jela...očiju promjenjivih kao more...moja starija sestra...
moja sekach ineska (best friends-since always & forever!!!)
moja pejči...curica s tužnim osmijehom, moja dobrica
emesenovci...zamrli blog
čokoladni oblak...optimizam na djelu =)
snufflepagus...mladi genije...
moja shiza...jedna jako nadarena cura iz susjednog razreda
moj bany...pa, već bi se moglo reć da smo best friendovi...
Euforia...u strahu pred skokom...
Sandra...the dream maker...
Kolega pjesnik
Tiha uzbuna
(ne)Mrtva duša
kaLu...predobar lik iz Samobora...
*/izvučeno s poezije online 
/*
Crna vila
Dok hodam ulicom sto mami uzdah
Crna Vila gleda me svojim crvenim ocima...
Pas lutalica pred mojom slikom bjezi u jos veci mrak...
Tuzna noc reklo bi se...
A ja ostajem ista, nepopravljiva skitnica...
U zraku mirise bol..
Na klupi pored mene jedno srce krvari..
Srce sto jos nije shvatilo da drugog izbora nema...
Tuga je obojila park...
Njeno lice, mlado a izborano onim borama vidljivim samo onome ko je isto prezivio, topi se suzama sto su potekle zahvaljujuci onome okrutnom stvoru...
Totalni krah.. jecaj.. ili nesto gore...
Ona je sama, ona ne vidi mene..
Ona jos nije upoznala Crnu Vilu...
Ona je na putu da je spozna...
Crna Vila se smije njenim suzama...
Crna Vila nece da razumije moju tugu.. niti njenu...
....
Vjetar.. novo je jutro u parku.. ptice su odavno pocele svoj pjev...
Na klupi dva tijela nasa...
Nase jutro tek je svanulo...
Pogledi su cijelu noc ispovijedali pricu o nasim zivotima...
Moje misli su rukama istrazile tvoje tijelo...
Usne nase su postale most za dvije duse...
Dvije skitnice... izgubljene, od Boga odbacene..
Sanjali smo jedan san... sada... ides ti... ostajem ja...
A Crna Vila kezi svoje zute zube...
Prokleta utvara...
*by _anestezija_
Sanjam
Zaspalo je dijete u naručju anđela
Spokojno su titrale trepavice
Kao da sanja
Kao da sanja ljepotu
Zaspalo je dijete
Anđeo je zauvijek pritisnuo off na djetetovoj budilici
A spokojno su titrale trepavice
Ne okrećem se i ne odlazim
Zaspalo je dijete u naručju jednog anđela
Anđeo je gledao u titranje
Razrogačene oči
Ne želim vjerovati
Kada dijete u naručju anđela zaspe zauvijek
(Iako već zauvijek spava)
Tada ću se okrenuti i otići
Jer
Kao da sanjam
Kao da ponekad sanjam nešto lijepo
*by Hela
Koncentracija moći
Situacija kao da i nije
Idu i vraćaju se malodušni kao prije
Srce na ulici moli ljubav da se vrati
Podsvijest nameće pitanje koje će sutra da shvati
Krenuli su sami protiv sebe
Odbacili ideale
Otpisali pjesme
Ubili su boga u bogu
Nad ponorom izgradili školu
Nije im dovoljno
Ići će još dalje - budale
*by Poison Ivy
ustala je. sjela je na prozorsku dasku, prstima dotičući hladno staklo i brišući maglu što su je kapi stvorile na njemu, i pogledala svoj odraz u jednoj kapi. kap je nosila sva njena sjećanja i pogreške. obrisala je kap i time je mislila osloboditi svoj entitet od daljnjeg hoda u krivom smjeru. kapi više nije bilo, ali od tereta nije pobjegla.
obukla je svoje stare izlizane tenisice i izašla kroz vrata ne zaključavajući ih. bila je sigurna da nitko neće ući. to mjesto nije toga bilo vrijedno.
pustila je da joj misli lutaju, a noge je vode tamo gdje je htjela, i znala je da će to opet biti jedna od njenih dugih šetnji, koje uvijek krenu s namjerom da pobjegnu.
naravno, padala je kiša, njena vjerna pratiteljica, ponovno joj dajući savjete koje zasigurno neće poslušati. njena siva kapuljača ponovo je bila mokra. to je nije smetalo, samo ju je rastuživalo, jer je uvijek otvaralo ono drago, staro, toliko puta pročitano poglavlje. opet je postala ona stara malena, pa makar samo za jednu šetnju.
odjednom je nabasala na crveni kišobran, zaboravljen na klupi u nekom sivom parku, ali potpuno očuvan i čvrst. bilo je čudno vidjeti nešto tako žarko, gotovo smjelo, u sivilu tog jesenjeg dana. otvorila je kišobran i nastavila hodati.
crvena boja ju je uvijek oraspoložila, donoseći u njene misli neki optimizam i kreativnost. donijela je i neka lijepa sjećanja. pod tim kišobranom osjećala se zaštićeno, kao da on isijava toplinu nekog često zamišljanog doma, neke željene oaze mira.
sjetila se kako je nekoć plesala... pokušala se sjetiti onih plesnih koraka i, povremeno spuštajući kišobran, pomagala je kapima u njihovom plesu kroz zrak. smijala se ponovno i dalje plešući, sjećajući se one večeri kad je plesala sumnju... tako komična uspomena. ali voljela ju je.
od plesanja je bila potpuno mokra, ali nije ju bilo briga. ionako na cesti nije bilo nikoga.
nastavila je šetnju, i nije ju zanimalo vrijeme. ovo je bila njena sloboda, njena emancipacija od svijeta, i svega banalnog što ju je ograničavalo u njenim trivijalnim trenucima. i dalje je nosila onaj crveni kišobran.
kiša je prestala, a ona je čula samo zvuk tišine. odjednom ju obuzme jak nalet bure i otme joj kišobran. nema više topline.
shvatila je da se vratila pred ona ista nezaključana vrata. da... sjećat će se...
...if I could start again, a million miles away, I would keep myself, I would find a way...
