MOJ MSN: mala.julie@hotmail.com
...in this world there's real and makebelieve, this seems real to me... */3 doors down/*
ja imam planove.
promjena života:
Glas ruže Serdara Ozkana, Elizabethtown, gitara Mikea Oldfielda.
šetnja u nogama, ne u glavi. šetnja koju započnem na pragu svoje zgrade i potpuno se prepuštam svojim koracima, da ne moram, čak ne bih otvarala oči. na putu si kupujem cvijet, po mogućnosti daliju (zamislite, nije ruža 
).
odlazak u Englesku na godinu i po. posjet Globeu, obavezno... po mogućnosti mačevanje s crvenokosim Englezom 
.
roadtrip. i to u kamp prikolici. oko svijeta, ali možda samo do Francuske. kupujem apsolutno nemoguće suvenire na svakom stajalištu.
Grčka, Egipat. udišem davno zastarjele građevine i čitam između redova...
ležanje na livadi, usred apsolutno ničega.
odlazak nasamo brodom do otvorenog mora. ležim na palubi i gledam zvijezde... pročišćavajuće iskustvo.
dijeljenje najintimnijih misli pretvorenih u puke riječi s potpunim strancem kojeg zasigurno nikada više neću vidjeti.
jednodnevni izleti na Zlarin. sunčam se i plivam cijeli dan...
izgubiti se. jednostavno krenem negdje i izgubim se sa smiješkom.
pisanje priče o slikaru Cordonu koji je jedini uspio podariti dječaku s paralizom donjih usnih mišića osmijeh.
čitati Juliu Cameron i napokon se prestati sputavati...
pampi...diva...
badžo...jedini koji me razumije ne razumijevajući (moja ljubav)
jela...očiju promjenjivih kao more...moja starija sestra...
moja sekach ineska (best friends-since always & forever!!!)
moja pejči...curica s tužnim osmijehom, moja dobrica
emesenovci...zamrli blog
čokoladni oblak...optimizam na djelu =)
snufflepagus...mladi genije...
moja shiza...jedna jako nadarena cura iz susjednog razreda
moj bany...pa, već bi se moglo reć da smo best friendovi...
Euforia...u strahu pred skokom...
Sandra...the dream maker...
Kolega pjesnik
Tiha uzbuna
(ne)Mrtva duša
kaLu...predobar lik iz Samobora...
*/izvučeno s poezije online 
/*
Crna vila
Dok hodam ulicom sto mami uzdah
Crna Vila gleda me svojim crvenim ocima...
Pas lutalica pred mojom slikom bjezi u jos veci mrak...
Tuzna noc reklo bi se...
A ja ostajem ista, nepopravljiva skitnica...
U zraku mirise bol..
Na klupi pored mene jedno srce krvari..
Srce sto jos nije shvatilo da drugog izbora nema...
Tuga je obojila park...
Njeno lice, mlado a izborano onim borama vidljivim samo onome ko je isto prezivio, topi se suzama sto su potekle zahvaljujuci onome okrutnom stvoru...
Totalni krah.. jecaj.. ili nesto gore...
Ona je sama, ona ne vidi mene..
Ona jos nije upoznala Crnu Vilu...
Ona je na putu da je spozna...
Crna Vila se smije njenim suzama...
Crna Vila nece da razumije moju tugu.. niti njenu...
....
Vjetar.. novo je jutro u parku.. ptice su odavno pocele svoj pjev...
Na klupi dva tijela nasa...
Nase jutro tek je svanulo...
Pogledi su cijelu noc ispovijedali pricu o nasim zivotima...
Moje misli su rukama istrazile tvoje tijelo...
Usne nase su postale most za dvije duse...
Dvije skitnice... izgubljene, od Boga odbacene..
Sanjali smo jedan san... sada... ides ti... ostajem ja...
A Crna Vila kezi svoje zute zube...
Prokleta utvara...
*by _anestezija_
Sanjam
Zaspalo je dijete u naručju anđela
Spokojno su titrale trepavice
Kao da sanja
Kao da sanja ljepotu
Zaspalo je dijete
Anđeo je zauvijek pritisnuo off na djetetovoj budilici
A spokojno su titrale trepavice
Ne okrećem se i ne odlazim
Zaspalo je dijete u naručju jednog anđela
Anđeo je gledao u titranje
Razrogačene oči
Ne želim vjerovati
Kada dijete u naručju anđela zaspe zauvijek
(Iako već zauvijek spava)
Tada ću se okrenuti i otići
Jer
Kao da sanjam
Kao da ponekad sanjam nešto lijepo
*by Hela
Koncentracija moći
Situacija kao da i nije
Idu i vraćaju se malodušni kao prije
Srce na ulici moli ljubav da se vrati
Podsvijest nameće pitanje koje će sutra da shvati
Krenuli su sami protiv sebe
Odbacili ideale
Otpisali pjesme
Ubili su boga u bogu
Nad ponorom izgradili školu
Nije im dovoljno
Ići će još dalje - budale
*by Poison Ivy
pročitala sam cvjetove zla... dva puta, naravno...
opet se vraćam tim ukoričenim svjetovima tako banalno nazvanim knjigama. to je jedino mjesto na koje mogu bez opterećenja otići i opustiti se.
prošli tjedan nisam uopće spavala... ne pitajte se zašto... ne znam ni sama...
malo ćemo o školi...
svaki je dan isti, monoton, umoran, turoban... gledam ona lica preopterećena prizemljenošću i pitam se je li stvarno tako teško biti gimnazijalac?!
svaki naš mali odmor pun je gužve i liči više na seobu naroda nego na jednostavnu hrpu učenika. ima nas ko rusa.
učila sam zemljopis danas, usput zamišljajući savršen scenarij za ispitivanje:
SOFKA: jesi učila?
JA: sve osim migracija.
SOFKA: zašto?
JA: nism bila na satu, a (jbg) nisam ni prepisala...
SOFKA: cbc, cbc... znaš da ti to znači ocijenu manje?
JA: znam
SOFKA:u redu
(...)
SOFKA:...idemo mi na sljedeće pitanje...
(...)
SOFKA: dobro je, to ti je 4.
JA: (ekstatični skok u treću klupu s porivom za pisanje poruke mami da sam dobila 4, ali nemam para na mobu) woohoo!!!
ali to je samo plod moje mlade mašte...
prošli tjedan sam intezivno razmišljala o monotoniji mog života, škole, veze... i došla sam do zaključka d sam ja jedna ekstremno čudna osoba, čije nezadovoljstvo situacijom proizlazi iz nezadovoljstva samom sobom, što pak proizlazi iz obiteljske situacije. i koliko god ja mijenjala postojeću situaciju, neću nikada biti zadovoljna. i zbog toga sam prošli tjedan prvi put u životu histerizirala. i to 2 puta.
stvar je u tome da sam ja jedna lutalačka duša koja ima ogromnu želju za traženjem nečega, usput noseći sve svoje amanete i pokušavajući ih prenijeti na nekog drugog. znam, ne razumijete ovu rečenicu. bitno da je ja razumijem. i ta lutalačka duša traži nešto, ne videći da je našla ono što je prije tražila i konstanto tražeći nešto novo, uzbudljivo, neku daleku misteriju samo za nju... not all those who wander are lost... but I might be...
ako bilo tko od meni najbližih pročita ovo, neka se ne zamara time i neka ne komentira. to je nešto što samo ja razumijem, i znam da mi u tome ne možete proturječiti. neke su misli samo za moj san o stvarnosti... ne zamarajte se...
to sam samo JA.
očito se vraćam tradiciji nepovezanih postova... j**eš monotematiku!!! 
mislim da je dosta za danas, ljudeki. idem ja...
the dream is true...
