Zamislite da se jednom probudite i shvatite da vam je ostalo još 2 mjeseca života. Sve sto ste dosad smatrali vrijednim truda odjednom se cini bezvrijedno... Vrijednosti se mijenjaju. Prije bi se ustali, našminkali i krenuli u školu s željom da vam dan što prije prođe, poberte peticu i budete sretni.Dođete kući, odspavate i spremni ste za učenje, fejs ili druženje s frendovima. Sve što ste planirali napraviti u sljedećih 50 godina morate staviti u sljedeća 2 mjeseca. I sto onda...život se mijenja iz korijena.Ustajete se s osmijehom na licu, ali nekom tugom u srcu, grlite oca i majku jel ste svijesni da svaki zagrljaj može biti baš onaj posljenji.Bratu i sestri pomažete više nego inače jel znate da će im to biti od koristi, a vama ionako neke stvari neće trebati za ta 2 mijeseca.Odlazite u školi jedinica ili petica, opravdani ili neopravdani tako vam je svejedno. Dolazite kući učit vam se neda kad vam to ionako neće trebati, odlazite k voljenoj osobi i s njom provodite najljepse trenutke ikada.
Nisam spomenula onu najvažniju činjenicu, nitko pa čak ni vaši roditelji ne znaju da imate samo 2 mjeseca do kraja. Imate 18 godina, punoljetni ste i sami idete kod doktora saznati takve vijesti. Nije jednostavno... Ali je puno bolje. Nitko vas nesažaljeva samo se čude sto ste odjednom principe i vrijednosti promijenili.Onda shvatite da je tako i bolje svi žive normalno i vi ste sretni jel one najblize možete usrećiti a ne gladati ih tužne još tako kratko vrijeme...
Kako je teško poljubiti voljenu osobu i shvatiti da vi znate da je to možda zadnji put,a on nista nesluti. Zaigrani ste i veseli bar izvana, ali kad ostanete sami plačete i razmišljate što još možete učiniti za vaše drage osobe. Eh da, da je barem sve tako jednostavno. Odjednom se pitate što će biti kad vi odete, hoćete li nekome faliti.Najradije bi da nikom ne dostajete jer ih toliko volite i ne želite da budu tužni zbog vas...ali kako to izvesti kad postojite i kad ste svjesni da ćete im faliti.
Postoji izlaz, ali vi ne vidite izlaz, na pristajete na njega jednostavno zakoračujete u "budućnost". I uzimam u ruku papir i nalivpero i započinjem tekst koji će ostati poslije mene.Pišem dragim osobama, za siječanje i utjehu, završavajući riječima:"a sad uzmite ovo pismo i spalite ga jer neželim da me se sjećate, želim da živite kao da me nikad nije ni bilo, da budete sretni i da vas ništa više ne podsjeća na mene...pa ni ovo pismo."

ovo posvećujem najboljoj frendici svih vremena
Tina volim te...