Pa ovako... posto je ovo ipak moj bLOG, nema smisla da ne pricam o sebi. Zato je vazno reci koju knjigu nosim vec duze vrijeme sa sobom, cisto tako, otvorim je na nekoj stranici i pocnem citati. Onda dodje Kvatric, sidjem, udjem u 5icu ili 7icu i idem dalje. Onda dodje FER. I sidjem, udjem u Cassandru, citam. Cijelo vrijeme citam. Natrag isto. U zadnje vrijeme se uglavnom radi o knjizi.

Kupio sam je u second-hand knjizari u NYC ovo ljeto, odlicna je. Vec sam je vise puta procitao, ali kako je to zbirka prica, ne moze se bas govoriti o citanju cijele knjige nekoliko puta. Rijec je o Bukowskom, dijelu jedne od njegovih zbirki, izdanom pod imenom Tales of Ordinary Madness.

Mozda je Bukowski isfuran vec, nemam pojma. Nesto sam bio cuo o njemu, nista posebno, prije nego sam kupio knjigu. A kako sam bio u gorespomenutoj knjizari, nije imalo smisla da nesto ne kupim. Pa sam kupio Bukowskog. I odusevio se. Covjek jednostavno dobro pise.

Za one koji ne znaju, on je jedna kretencina, zenskaros, nasilnik, alkoholicar, depresivac, slabic. I sve to priznaje i djeluje kao da ga bas briga. Ne znam koliko je sve to istina (rekla bi Crvena: nekako mi pari ka da je), ali ako laze - dobro laze. Pise uglavnom o tome kako se je napio, koga je uvrijedio i u kojoj rupi je nakon toga zavrsio i na koliko dugo. Ne razumije zasto ga ljudi citaju (ili se pravi - dobro), covjek ima osjecaj kao da je na pelinu s njim. Evo jos jednog mrtvaca za moje drustvo u ZUSPu. (Mozda bih trebao napraviti listu... i hocu.).

Vjerojatno cu pisati jos o njemu, a zasad malo Q dio:

Q1: Zasto na online knjizari Algoritma pise da imaju Bukowskog, a ja ga ne mogu naci na polici? Moram pitati osoblje...
Q2: Gdje ima za downloadati eBooks sa zanimljivom literaturom (a da nije tehnicka ni previse stara)?
Q3: Koliko je komada jedno tuce?
Q4: Koliko je komada jedan gros? A koliko tuceta?
Q4: Je li sustav neobicna i zastrasujuca rijec? ;)
Q5: Koliko je tuceta jedan komad?
Q6: Zasto ja ne idem spavati kad sam pospan nenormalno?
Q7: Nadopuni: O tom, potom, pijan __________

I vratio sam se u okrilje svoje omiljene. Vec godinu i dva dana nisam krocio mekim tepisima, prosao pogledom preko ledja stanovnica. Obozavam im dirati ledja. Ni ne pomicu se, dobre su, glume nedodirljivost. Neka, neka; uzimam ih, svaku posebno, uzmem i ostavim. Nekima se pozabavim i nesto duze. Nikad vise od 2, najvise 3 tjedna. Rijetko im se vracam. Ma ne nedostajem ja njima, jos im samo fali ferovac da ih dodiruje. Uz sve te filozofe, teologe, sveucilisne profesorice, kucanice, marketinske strucnjake i stjuardese...

Nije ni skupo.
- "Sve je isto, kao i prije?"
- "Da, nista se nije mijenjalo"
- "Mozda zelite ostaviti mobitel?"
- "Pa mogao bih... "

Trenutak poslije i bio sam medju njima...

Zbog jednog razgovora s Crvenom sam se prisjetio predmeta svoje mrznje. Inace, ne svadjam se previse s ljudima, ne ljutim se. Eventualno povisim glas ako je netko neodgovoran, a radim s njim/njom, ali to je to.

No boca istine. Nadam se da izumitelj te prokletinje trune u najnizem krugu pakla. Ne znam zasto, ali ta boca u meni pokrece onaj krajnji, praiskonski strah i poriv samoobrane. Mozda se bojim istine, mozda je i to istina. Ako i jest istina, ne bojim se istine o sebi. Svatko tko je samnom na samo proveo vise od pet sati u komadu, zna da vrlo brzo ispricam neke detalje o sebi za koje drugim ljudima trebaju mjeseci i godine.

Ono sto ne zelim cuti ni vidjeti je prljavo rublje svojih prijatelja ili ikog drugog. Cak ni ako ja za to znam, ne zelim da se to ponovno spominje. Ne znam, cini mi se to sve nepostenim. Jer boca istine ne sluzi da se saznaju one lijepe male tajne, nego upravo one cije pricanje zacrveni vlasnika tajne. A ja ne mogu biti u drustvu ljudi kojima je neugodno... jednostavno i meni postane toliko neugodno da se moram maknuti.

Zbog jedne boce istine upropastio sam ljetovanje koje je trebalo biti odlicno. Nisam to ucinio s namjerom. No moje ponasanje te veceri pokrenulo je niz domina koji se nije prestao rusiti sve do zadnjeg djelica - 2 mjeseca kasnije.

Burke je kupio nekakav DVD s Ramonesima na njemu. Ramonesi, znas? Onaj punk rock bend? THE punk rock bend? No da. Tako sam vidio kako Joey izgleda sablasno i kad se pomice, a kako je Dee Dee na inauguraciji u Hall of Fame (il tako nesto) izgledao kao ishlapljela narkomancina. Sto je i bio... Overall: Ramonesi su super. Prosto da ne poverujes kako im se brzo micu ruke dok sviraju.


Netko je jednom upitao Johnny Ramonea zasto su im sve pjesme tako kratke. Dobio je odgovor: "to su poprilicno dugacke pjesme, samo ih mi sviramo jako brzo."

Nisam mislio da ce ovako zavrsiti. U prethodnom postu mogla si saznati da sam bio u Splitu/Mimicama i da mi je bilo predobro. Uspio sam se odmoriti, naspavati nesto manje, no Split/Mimice su bile odmor za dusu i srce.

Kada sam se probudio u utorak ujutro, trebalo je poceti raditi i stvarno sam bio uvjeren da ce se to i ostvariti. Krivo. Hrpetina labosa ceka na mene, a jedina utjeha je da je asistent radio jos manje od mene... ne znam kako da se jumpstartam i konacno pocnem raditi. Jer ovako samo kradem bogu dane.

Prelijen sam cak i da odem van... mislio sam otici do Bookse, no nisam. Ne znam zasto... nadam se samo da ce ovo stanje uma proci, jer bi se moglo dogodit da mi se akademski uspjeh strmopizdi doli.

Sve zapocinje voznjicom kroz Liku.

Croatia bus. Neki poklopac na stropu lupa, svi ga zdusno ignoriramo. Vozimo se kroz Liku. Lika je predivna. Rekoh, ako ikad budem snimao remake Lord of the Rings, snimit cu ga u Lici. Negdje izmedju Korenice i Knina. Mozda i na cijelom potezu. Sunce probija maglu i oblake, vrhovi se bijele, na tlu blato, potoci su se izlili i sve je nekako podmuklo mocvarno. A ogromno. Nisam se bas nikad previse vozio kroz Liku, tek sam je sad dozivio kako spada. Rjecice modrozelene, zapjenjene. Ma mislim, nije ni cudo da nas cijeli svijet voli.

U Splitu me docekala bura. Kaze mi Crvena: "Sjedni na klupu, nadji si galeba i pricaj s njim, evo mene za 20 min". I tako je i bilo, samo nisam nasao galeba, negoli trajekt. No bio je dovoljno bijel da bi posluzio. I stigla je. I otisli smo dalje.

Setnjica Splitom. Naucio sam neke nove pojmove: Bacvice, Vikta, Koteks, Brda, Pujanke, Gripe, Mravince. I jos neke pojmove, sjetit cu ih se kad mi ne budu trebali. Nisam nikad prije ozbiljno bio u Splitu. Sve sto sam do nedavno vidio je bila riva i onaj prvi kafic s ljuljackama gdje bi cekao trajekt. Prema Visu, Bracu, vlak za Zagreb, bus za Zagreb, bus za Korculu. Sve samo ne Split. I tako sam upoznao Split i jako mi se svidio. I ljudi i grad. Svidja mi se opustenost. Ne znam je li to zato sto svi pricaju o tome, ali atmosfera je potpuno drugacija od Zagreba. Mozda je samo zato sto mene more smiruje, nikako ga ne mogu povezati s radom i instant se opustam kad mi je u blizini.

Vidio sam macku. Pio sam Claritine. Pio sam vino. Dobro vino, iz Zagore. Prespavao sam i vec smo drugo jutro bili kod Vikte, cekajuci nekoliko pocetnih slova iz imena. I sva ta imena su zakon. Bas su odlicni ljudi s kojima se mala Crvena druzi.

Vec je bilo drugo jutro. Budjenje u ranih 11.30h, prisjecanje jucerasnjih gluposti i u iscekivanju danasnjih. Stara godina. Strava godine. :) Imali smo dosta mesa. Pojeli smo ravno 10 kila. Dvije kile zadnji dan. Pekao se kruh. Cijepala se drva. Ispaljivao vatromet. Netko je trigerao spam da se salje u ponoc. Jelo se cokoladu. I kolace. Pilo se. Paranoja me je primila. Svijet ce shvatit da sam propalitet. Proslo me je do jutra, upravo kako je i rekla. U stvari, nije tako rekla, spominjala je nekakvo letenje.

Jedan od velikih strahova koje smo morali prevladati kako bi prezivjeli je mit ili stvarnost o ugljik (II) oksidu, poznatijeg u starijoj terminologiji pod imenom Ugljicni Monoksid. Gospodin U.M. (2) postaje vrlo opasan ako ga se udise u prekomjernim kolicinama. Neka me medicinska struka ispravi, ali mislim da se vezuje umjesto kisika na crvena krvna zrnca koja ga onda ne mogu otpustiti. Tako da se krv umjesto kisikom, nepovratno zasiti gospodinom CO. Otrovanom nema previse pomoci kad se jednom skuzi da on to upravo jest. Otrovan. No vratimo se na liniju. Kaljeve peci.

Znaci, ako se k. pec prebrzo i prejako nalozi, dolazi do sirenja fuga. Kako pec oskudijeva kisikom, u njoj nastaje dovoljno CO. Koji onda curi van kroz prosirene fuge. U jednom trenutku smo svi umrli, a on je dosao i zamislio nas da pricamo s njim. Pa smo se druzili dok nisu dosli drugi ljudi.

Drugi ljudi su ukljucivali neke ljude s Neta, recimo prijateljicu Prokletog Bambija. Svijet je stvarno malen.

Sve je zavrsilo kavom u Omisu. Gdje je pijani profesor fizike upao, nesto vikao i onda otisao. Svijet stvarno jest malen. A Omis ima veci postotak redikula od Splita. Tako barem kazu.



Pricali smo nevjerojatno dugo. O svemu, o nama, kako nam ide, sto zelimo, jesu li muskarci stvarno s Marsa, a zene s Venere, tko koliko i kada dize nase kriterije, koliko dobro meni ide klizanje. I kada cemo na klizanje?

Predobro je bilo. Ovo gore mozda nema smisla. No ipak je to moj pjescanik. A ja sam ipak vidio Jadran u 2004. If I packed testosterone, I'd get wet. Ali neka. Polako. Da ne istegnem.