Zbog jednog razgovora s Crvenom sam se prisjetio predmeta svoje mrznje. Inace, ne svadjam se previse s ljudima, ne ljutim se. Eventualno povisim glas ako je netko neodgovoran, a radim s njim/njom, ali to je to.

No boca istine. Nadam se da izumitelj te prokletinje trune u najnizem krugu pakla. Ne znam zasto, ali ta boca u meni pokrece onaj krajnji, praiskonski strah i poriv samoobrane. Mozda se bojim istine, mozda je i to istina. Ako i jest istina, ne bojim se istine o sebi. Svatko tko je samnom na samo proveo vise od pet sati u komadu, zna da vrlo brzo ispricam neke detalje o sebi za koje drugim ljudima trebaju mjeseci i godine.

Ono sto ne zelim cuti ni vidjeti je prljavo rublje svojih prijatelja ili ikog drugog. Cak ni ako ja za to znam, ne zelim da se to ponovno spominje. Ne znam, cini mi se to sve nepostenim. Jer boca istine ne sluzi da se saznaju one lijepe male tajne, nego upravo one cije pricanje zacrveni vlasnika tajne. A ja ne mogu biti u drustvu ljudi kojima je neugodno... jednostavno i meni postane toliko neugodno da se moram maknuti.

Zbog jedne boce istine upropastio sam ljetovanje koje je trebalo biti odlicno. Nisam to ucinio s namjerom. No moje ponasanje te veceri pokrenulo je niz domina koji se nije prestao rusiti sve do zadnjeg djelica - 2 mjeseca kasnije.