Sve zapocinje voznjicom kroz Liku.

Croatia bus. Neki poklopac na stropu lupa, svi ga zdusno ignoriramo. Vozimo se kroz Liku. Lika je predivna. Rekoh, ako ikad budem snimao remake Lord of the Rings, snimit cu ga u Lici. Negdje izmedju Korenice i Knina. Mozda i na cijelom potezu. Sunce probija maglu i oblake, vrhovi se bijele, na tlu blato, potoci su se izlili i sve je nekako podmuklo mocvarno. A ogromno. Nisam se bas nikad previse vozio kroz Liku, tek sam je sad dozivio kako spada. Rjecice modrozelene, zapjenjene. Ma mislim, nije ni cudo da nas cijeli svijet voli.

U Splitu me docekala bura. Kaze mi Crvena: "Sjedni na klupu, nadji si galeba i pricaj s njim, evo mene za 20 min". I tako je i bilo, samo nisam nasao galeba, negoli trajekt. No bio je dovoljno bijel da bi posluzio. I stigla je. I otisli smo dalje.

Setnjica Splitom. Naucio sam neke nove pojmove: Bacvice, Vikta, Koteks, Brda, Pujanke, Gripe, Mravince. I jos neke pojmove, sjetit cu ih se kad mi ne budu trebali. Nisam nikad prije ozbiljno bio u Splitu. Sve sto sam do nedavno vidio je bila riva i onaj prvi kafic s ljuljackama gdje bi cekao trajekt. Prema Visu, Bracu, vlak za Zagreb, bus za Zagreb, bus za Korculu. Sve samo ne Split. I tako sam upoznao Split i jako mi se svidio. I ljudi i grad. Svidja mi se opustenost. Ne znam je li to zato sto svi pricaju o tome, ali atmosfera je potpuno drugacija od Zagreba. Mozda je samo zato sto mene more smiruje, nikako ga ne mogu povezati s radom i instant se opustam kad mi je u blizini.

Vidio sam macku. Pio sam Claritine. Pio sam vino. Dobro vino, iz Zagore. Prespavao sam i vec smo drugo jutro bili kod Vikte, cekajuci nekoliko pocetnih slova iz imena. I sva ta imena su zakon. Bas su odlicni ljudi s kojima se mala Crvena druzi.

Vec je bilo drugo jutro. Budjenje u ranih 11.30h, prisjecanje jucerasnjih gluposti i u iscekivanju danasnjih. Stara godina. Strava godine. :) Imali smo dosta mesa. Pojeli smo ravno 10 kila. Dvije kile zadnji dan. Pekao se kruh. Cijepala se drva. Ispaljivao vatromet. Netko je trigerao spam da se salje u ponoc. Jelo se cokoladu. I kolace. Pilo se. Paranoja me je primila. Svijet ce shvatit da sam propalitet. Proslo me je do jutra, upravo kako je i rekla. U stvari, nije tako rekla, spominjala je nekakvo letenje.

Jedan od velikih strahova koje smo morali prevladati kako bi prezivjeli je mit ili stvarnost o ugljik (II) oksidu, poznatijeg u starijoj terminologiji pod imenom Ugljicni Monoksid. Gospodin U.M. (2) postaje vrlo opasan ako ga se udise u prekomjernim kolicinama. Neka me medicinska struka ispravi, ali mislim da se vezuje umjesto kisika na crvena krvna zrnca koja ga onda ne mogu otpustiti. Tako da se krv umjesto kisikom, nepovratno zasiti gospodinom CO. Otrovanom nema previse pomoci kad se jednom skuzi da on to upravo jest. Otrovan. No vratimo se na liniju. Kaljeve peci.

Znaci, ako se k. pec prebrzo i prejako nalozi, dolazi do sirenja fuga. Kako pec oskudijeva kisikom, u njoj nastaje dovoljno CO. Koji onda curi van kroz prosirene fuge. U jednom trenutku smo svi umrli, a on je dosao i zamislio nas da pricamo s njim. Pa smo se druzili dok nisu dosli drugi ljudi.

Drugi ljudi su ukljucivali neke ljude s Neta, recimo prijateljicu Prokletog Bambija. Svijet je stvarno malen.

Sve je zavrsilo kavom u Omisu. Gdje je pijani profesor fizike upao, nesto vikao i onda otisao. Svijet stvarno jest malen. A Omis ima veci postotak redikula od Splita. Tako barem kazu.



Pricali smo nevjerojatno dugo. O svemu, o nama, kako nam ide, sto zelimo, jesu li muskarci stvarno s Marsa, a zene s Venere, tko koliko i kada dize nase kriterije, koliko dobro meni ide klizanje. I kada cemo na klizanje?

Predobro je bilo. Ovo gore mozda nema smisla. No ipak je to moj pjescanik. A ja sam ipak vidio Jadran u 2004. If I packed testosterone, I'd get wet. Ali neka. Polako. Da ne istegnem.