dragi moji, zao mi je ako sam vas zabrinula, jednostavno toliko se toga izdogadjalo da nisam stigla ni vas komentirati, a kamoli napisati post...

sto je najvaznije? od svih problema koje sam imala lagano se nazire pozitivan kraj, kao naprimjer diploma, zdravlje, posao... pa cak ni ljubav vise toliko ne boli. mozda odrastam... a mozda ne!

i najvazniji moment od svih: u subotu se moj braco ozenio. a u pravom muzicarskom stilu, svirala sam mu s kvartetom na vjencanju. od Bacha, Schuberta, Mendelssohna, Mozarta... ne znam kako sam prezivjela tu kolicinu emocija. jer vec kad su ljudi poceli ulaziti u crkvu, a mlada dosla s autom ispred crkve, ja sam pocela plakati. bila je toliko lijepa, profinjena, a i privlacna, da su suze same krenule bez pitanja. moje babe su naravno iste sekunde napravile krug oko mene, zagrlile me i pocele govoriti "majta, fokus! moras se smiriti i odraditi posao kak se spada! ajde, izdrzi jos malo!". i malo me to smirilo. dok sam obred nije poceo. kako su oni izmjenili zavjete, tako sam ja pocela plakati. a trebam svirati Ave Mariu od Schuberta. svaki ton odijelilo je moje smrcanje. i tako do kraja mise. cijela crkva je to vidjela. ali znate sto? bas me briga. ne sramim se svojih osjecaja.
nakon mise samo su roditelji imali pravo slikanja s mladencima. a ja sam stajala sa strane i dalje plakala. i zagrlila brata. i on i ja smo samo sutjeli, pustili da suze padaju po svecanoj odjeci i grlili se. a meni je kroz glavu prolazilo samo "zaboga, on je sada odrastao covjek. on se ozenio. odrasao je. i nasao je savrsenu zenu, lijepu, njeznu, divnu osobu. kako je samo to zasluzio nakon svih uzasa!" jednostavno, rijecima tu nije bilo mjesta. zagrljaj i pogled uz smijesak i suze bili su i vise nego dovoljni da si kazemo sve sto smo htjeli. kao i kad sam zagrlila tada vec gdju Majtinog Brace. tako je malo potrebno...
i po prvi puta sam se vozila u povorci!!! naravno da je prvi komentar bio kako bi to izgledalo da je cijela povorka muzicarska. sigurno bi do odredista vec skuzili tko ima koji ton na trubi i odsvirali neku simfoniju. pa sam ja vozila gradom i stalno ponavljala ritam pocetka Beethovenove 5.simfonije. jest da su me malo cudno gledali, ali to je u redu.

a na svadbi je bilo divno. imali su toliko toga organizirano da ni u jednom trenutku nije bilo dosadno. a klopa... priznajem, vec sa predjelima sam toliko pretjerala da nisam ni probala ostatak vecere.
najveci sok veceri je bio kad su se mladenci popeli na pozornicu i otpjevali neku pjesmu koju jos uvijek ne znam tko pjeva niti kako se zove, ali je bila bas njezna i ljubavna. a nakon nje Lutku za bal. koji show!!! ovacije i trazenje bisa nije prestalo jos dobrih sat vremena.

i tako... moja braca se zene (imamo reprizu za 4 tjedna sa drugim bracom), ja samujem, ali kvalitetno, i vjezbam, i radim, i sad moram ici vjezbati jer jos danas nisam...

budite mi dobro!!!!