u toku jednog interesantnog i ugodnog razgovora, odjednom sam se sjetila svojih najvecih strahova iz djetinjstva. grozno, nezamislivo, jos se i sad tresem.

bilo je vise nocnih mora i strahova. najgori je definitivno bio „It“. kada klaun jede djecu, pa se vrati nakon godina i napada njihovu djecu, i to iz kanalizacije... brrrr!
medjutim, nisam se ja tolko bojala njega koliko Ronalda McDonalda. maskote za McDonalds.
cak i na ovoj slici je totalno strasan

imala sam siljilo s njegovim likom. nakon svega par scena iz filma, odlucila sam ga dati tati, jer je on velik i jak i moci ce se boriti protiv njega. eee, sve je bilo ok dok me tata nije kasnije navecer (sto ce za onu dob reci oko 21h) po mraku poslao u svoju sobu po neke papire. a ja sam znala da je tamo siljilo. vrata sam otvarala polako, da me ne cuje, palila svijetlo najbrze sto sam mogla, trcala po papire, letila van iz sobe pokupivsi pritom sve rubove stola, stolaca, stokova od vrata, ugasila u trku svijetlo i zalupila vratima. modrice su mi bile na svakom centimetru tijela. bar je tata bio ziher da mu necu uc u sobu i kopat po stvarima jer sam se previse bojala.


drugi najveci strah mi je bio X-files. zbog straha da ce alieni doc, pustit mi krv iz uha i odvest me negdje i mucit. o, zbog toga nisam spavala mjesecima ako me netko ne bi tjesio i drzao za ruku dok sam u suzama pokusavala zaspati. a nisam bas bila bebac. vjerojatno su me pogodili u zicu (muzicar, osjetljiv sluh i to...). doduse kasnije sam ih normalno gledala, iako uvijek sa nekom strepnjom...

ili kad sam sanjala da je u svakoj prostoriji u stanu lokva u kojoj zive krokodili, pa sam, vidjevsi u snu da se te lokve pojavljuju iskljucivo po noci (pitam se zasto samo po mraku) i znajuci u kojem kutu sobe se pojavljuju, u sirokom luku zaobilazila te kuteve...

u svakom slucaju, nikad mi nije bilo dosadno.
ja bih sama izmislila neki strah i histerizirala oko tog.

budite dobro, i ne bojte se nicega osim ljudi!