samo sam cijeli prosli tjedan radila punu satnicu, pa nisam nis stigla pisati.
a i u zadnje vrijeme visim na pticici. malo mijenjam umjetnosti, da vidim dal cu nac jos koju da mi ide.

pocela je korizma. odlucila sam se odreci shoppinga. u biti je to sebicno, jer je to nacin da se suocim sa svojim depresijama bez neke tampon-zone kao sto je nova haljina. ali koristiti ce mi. vjerujem da hoce.

a svake nedjelje imam muskulfiber. prije 3 tjedna u nogama, pa u rukama, a sad na trbuhu. treninzi su sve zesci i tezi, i po prvi put, kad sam se potapsala po trbuhu, se nije bas sve zatreslo. dapace, nazirala se nekakva tvrdja masa. samu sebe sam sokirala.
a o treninzima nisam ni pisala. ni necu jos. cijelo drustvo me cudno gleda kada im kazem da subotom ne mogu van prije 22.30 jer sam na treningu, a mnogo ljudi, pa i na blogu, ne shvaca to kako jest. i zato mi je zao. jer stvarno ne znaju sto propustaju. ako zanemarimo predrasude. pa neka zasad ostane moja intimna stvar...
samo cu priznati da uzivam kao nikad do sad. slobodna sam, opustena, osjecam se puno bolje sama sa sobom. plesem, vjezbam, uzivam i jos jednom u glazbi, ali ne u sviranju, vec u sjedinjavanju pokreta i osjecaja.

malo konfuzni post, ali sretna sam.
ne, nisam se zaljubila, niti sam u novoj vezi. a tko zna, mozda i to jednom dodje.

budite dobro!

polako je vrijeme Valentinova (mi samci cemo se kolektivno nac i tracat veze) i maskara.

i tako je mene frendica jucer nazvala dok sam bila na poslu i pitala jesam li raspolozena za ic na maskem(n?)bal. pa, zasto ne?
prva ideja je bila da se obucem u zenu u novoj haljini, ali ona je imala bolju ideju...
pa pogledajte!


ovo sam ja...


a ovo nas dvije...

kaj mislite, sto smo?

u toku jednog interesantnog i ugodnog razgovora, odjednom sam se sjetila svojih najvecih strahova iz djetinjstva. grozno, nezamislivo, jos se i sad tresem.

bilo je vise nocnih mora i strahova. najgori je definitivno bio „It“. kada klaun jede djecu, pa se vrati nakon godina i napada njihovu djecu, i to iz kanalizacije... brrrr!
medjutim, nisam se ja tolko bojala njega koliko Ronalda McDonalda. maskote za McDonalds.
cak i na ovoj slici je totalno strasan

imala sam siljilo s njegovim likom. nakon svega par scena iz filma, odlucila sam ga dati tati, jer je on velik i jak i moci ce se boriti protiv njega. eee, sve je bilo ok dok me tata nije kasnije navecer (sto ce za onu dob reci oko 21h) po mraku poslao u svoju sobu po neke papire. a ja sam znala da je tamo siljilo. vrata sam otvarala polako, da me ne cuje, palila svijetlo najbrze sto sam mogla, trcala po papire, letila van iz sobe pokupivsi pritom sve rubove stola, stolaca, stokova od vrata, ugasila u trku svijetlo i zalupila vratima. modrice su mi bile na svakom centimetru tijela. bar je tata bio ziher da mu necu uc u sobu i kopat po stvarima jer sam se previse bojala.


drugi najveci strah mi je bio X-files. zbog straha da ce alieni doc, pustit mi krv iz uha i odvest me negdje i mucit. o, zbog toga nisam spavala mjesecima ako me netko ne bi tjesio i drzao za ruku dok sam u suzama pokusavala zaspati. a nisam bas bila bebac. vjerojatno su me pogodili u zicu (muzicar, osjetljiv sluh i to...). doduse kasnije sam ih normalno gledala, iako uvijek sa nekom strepnjom...

ili kad sam sanjala da je u svakoj prostoriji u stanu lokva u kojoj zive krokodili, pa sam, vidjevsi u snu da se te lokve pojavljuju iskljucivo po noci (pitam se zasto samo po mraku) i znajuci u kojem kutu sobe se pojavljuju, u sirokom luku zaobilazila te kuteve...

u svakom slucaju, nikad mi nije bilo dosadno.
ja bih sama izmislila neki strah i histerizirala oko tog.

budite dobro, i ne bojte se nicega osim ljudi!

tko bi rekao da je biti u mojim godinama tako dosadno.
to je zub vremena. moj otac je svojedobno rekao "ako imas iznad 40 i ujutro se probudis da te nista ne boli, vjerojatno si mrtav". mene je to zadesilo malo prije 40 (puno prije, u biti). jer sam vec 4 dana u krevetu i imam temperaturu, uskoro cu iskasljat lijevi bubreg od siline kaslja, a o nosu i glavobolji da ne pocinjem. bas se osjecam kao stara frajla. a danas sam trebala ici na prvi trening. i pocastit ekipu za rodjendan (ja i frend skupa). mozda se jos nafiksam daleronima, maxfluima i inim glupostima koje su vjerojatno cisti placebo, ali znaju pogoditi, i zaletim se makar pozdraviti.

uglavnom, ova bolest je malo i obrazovala. vec davno sam dosla do zakljucka da sam filmski totalno neobrazovana. knjiga sam procitala i previse, ali filmove, bar one vazne nisam gledala. npr. Forrest Gump. ili Casablanca. ili Macka na vrucem limenom krovu. ili jos mali milijun filmova. cak mi je profesor kupio dvd Casablanca da me obrazuje. stoji mi na tv-u vec 4 mjeseca. toliko o volji.
ali zato sam jucer gledala Breakfast at Tiffany's. kako? pa znate onu pjesmu "Breakfast at Tiffany's", od mislim R.E.M.-a? e, tu. bas mi je dobra ta pjesma. pa rekoh, valjda i film mora donekle slijediti pjesmu. film nije sam po sebi los, ali naravno da sam poludila na klasican razvoj situacije ljubavnog trokuta, ili cetverokuta, ili peterokuta. medjutim, ako to zanemarim, sama prica je vise nego zanimljiva. ona, ludjakinja koja je izrazito nesigurna i pomalo luda, sa potpuno drukcijim vidjenjem svijeta. on, umjetnik koji je zanemario vlastitu umjetnost (bilo bi fer reci: ulijenio se) i prodaje se nekoj zeni za sitne pare. ono sto me fascinira, ona njega tako izvrijedja u nekoliko scena, a on se i dalje vraca. mislim da se to bas i ne bi dogodilo.
i definitivno pjesma koja je stalno u filmu. "Moonriver". not bad. ali svaki put kad je pocela, meni se ista scena pojavila u glavi. naime, istu tu pjesmu pjevaju oni misevi na prijelazu scena u filmu "Babe" o onom prsuticu koji to nije postao. i bas su slatki, legende misevi! tako da sam cijelo vrijeme vidjela Audrey Hepburn u prekrasnoj haljini i miseve koji pjevaju Moonriver... bilo je zabavno! a sve je to pospjesila i temperatura.

budite dobro!

novi dizajn! da, dobro ste procitali, Majta je zagazila u novu godinu svog zivota!
hehe vorJa nije ti uspjelo, moras znati tajming...
ali ipak, ove porukice tu, i mnostvo porukica na mom mobitelu, i mnogo poziva, ponukali me da odrzim govor.
inace volim monologe, pogotovo kad imam nekaj pametno za reci...
rodjendan sam docekala na partiju. ne klasicnom. groznica me pocela tresti negdje navecer, za vrijeme utakmice Hrvatska-Francuska. a nije da mi je toliko stalo do rukometa da bih se toliko nazivcirala. do ponoci sam se cijela tresla doma u krevetu, a u noci nisam oka sklopila. tulum za cijelo tijelo! udovi se tresu, a unutrasnjost gori... caga i pol!
pa da vidimo sto sam postigla kao x-godisnjakinja (necu vam reci koliko mi je!!!). uspjela sam na sebe navuci prijetnje smrcu, izvuci se iz veze koja me od samog pocetka unistavala, biti nekoliko puta na televiziji, snimiti nekoliko cd-a i dvd-a, upoznati puno novih ljudi, a puno prijasnjih poznanika maknuti od sebe i konacno se sad osjecati dobro zbog tog.
covjek bi rekao da sam sazrila. cak su mi dosli komentari da sam sad odrasla. bilo mi je to drago cuti. ali onda sam shvatila da, ako mi je tako drago to cuti, da vjerojatno nije istina, jer cim trazim takvu potvrdu, nisam bas zrela osoba.
pa cu i dalje biti bebac, nezrela, djetinjasta, blesava, i uzivat cu u tom da se mom ponasanju smije cijeli birc, jer sam to ja. i bas me briga.
i da znate, bas volim kad mi je rodjendan. volim da se svijet vrti oko mene na jedan dan, da svi mene zovu, salju lijepe poruke, i uvijek sam malo tuzna kad prodje, jer je onda sve po starom...
ali...
sve te poruke, pozivi, komentari (naravno i oni koji su uranili 10 dana), poljupci, zagrljaji, ostaju tu. u meni. ima ih znatno manje nego ranije (iako i dalje vrlo mnogo), i zato sam sretnija. jer sam konacno s ljudima koje cijenim, volim, i jer mi to znaci vise nego da mi cijela akademija cestita, a samo iz koristoljublja.

hvala vam...

budite dobro!