moram izbaciti ove duhove iz sebe... prebolijeti vezu nije tako lagano kako se uvijek cini...


Ponovno ne spavam, ponovno vrtim sve u glavi... kao da ronim, a ne mogu naci povrsinu. Ostajem bez zraka, netko ga je uskratio mojim plucima (ili jednostavno previse pusim). Unistila sam sve dobro iz svojeg bivanja na ovom svijetu do sad... nema vise nicega. Tuga i vrijeme uzimaju svoj danak...a u meni se budi bijes zbog svega sto se dogodilo tako kako jest. Pa onda uzas. Jer biti sam doista jest umijece za koje nije svatko sposoban. Imala sam priliku biti sretna, pripadati nekome. Uvidjela sam da zbog toga ne mogu biti to sto jesam. I to boli. Jer svaki smijeh, svaki poljubac, svako vodjenje ljubavi je nesto posebno kada volis. Drugacije i ne moze biti. Osjecati kako netko voli svaki dio tvog bica, tvoju kožu, kosu, pa i oziljke po tijelu, kako te upija kroz svaki dodir, kako dise zajedno s tobom, grli te dok places, ceka dok ne zaspis, budi se i ljubi te bez obzira na zadah... kako je to negdje blazen osjecaj. A kako je tesko kada te ista osoba vise ne voli, mrzi ili jednostavno ignorira. Nakon toliko vremena, toliko sranja kroz koje ste prosli zajedno... i pitas se je li to sve bilo vrijedno. Da, sad sam svoja, konacno u svemu u cemu sam htjela biti. Ali sad sam sama. I sto dalje? Zivim dan po dan. Tesko je shvatiti zasto se sve moralo dogoditi tako. Jutrima, kada se budim, govorim sama sebi „samo zivi, mala. Samo prezivi jos ovaj dan.“. ali nije lakse. Nimalo. Kada ce me netko voljeti kao prije? Kada ce netko uzivati gledajuci me kako se smijem, a ne rasplakati me nakon toga?
idem do kraja. unistiti cu sve, baciti cu bombu na sve svoje, i nastaviti mozda dalje...
jer vise ne zivim, sada samo trajem... i cekam dan kada ce mi isteci rok trajanja...

Ne tako davnih dana, u metropoli, negdje u noci...