samo vrlo kratko, otac mi se upravo zbudio a ja sam prije 5 minuta dosla doma...

kako samo pravi zagrljaj od prave osobe uz prave rijeci moze puno znaciti... i gledati kako se dani, kako se lampe na ulici gase, a dan preuzima noc... oblaci iznad pantovcaka su plavo-ruzicasti, jednostavno nevjerojatno. ptice urlaju, pijetlovi se oglasavaju, cujem Bubija kako sece po kucici i namjesta se u povoljniji polozaj za nastavak drijemanja... ponekad se zapitam zasto mi to sve moramo zakomplicirati, zasto jednostavno ne pogledamo grad i kazemo "vidi kako maleno izgleda, kako je svijetao i zanimljiv", a kada se vratimo u njega shvatiti kako smo maleni i beznacajni, ali sto sve kao tako mali, mali mozamo uciniti. neopisivo puno. samo jedna lijepa rijec kada ti je potrebna, i imas osjecaj da ti je netko poklonio svijet. suncev sustav. univerzum. sam raj.

gledam svoju zoru... zasto svoju? e pa danas cu vas grijati moje sunce! procitala sam davno u nekoj knjizi iducu ideju "popni se na krov, ugledaj Sunce prvi tog dana i reci- to je moje Sunce. ja sam ga prvi vidio!- i cijeli dan ce ljude oko tebe grijati tvoje Sunce. a da to nece ni znati."

eto, ljudi, neka vas danas grije moje Sunce, jer sam ga ugledala. mozda ga nisam prva ugledala, mozda sam u zabludi potpuno. ali je li to uopce vazno?

budite dobro!


p.s. slabichu, sad kad znam tko si, vjeruj, imas i vise snage od mene. samo otvori vise ta vrata i ne daj da te vakuum opet iscupa van iz samog tebe. remember...