Na kavi s prijateljicom

Uvijek kažem sama sebi da ne smijem dozvoliti predugo odsustvo iz blogosfere jer mi je teže vratiti se i nadoknađivati propušteno...U međuvremenu ništa značajno nisam uradila, niti sam smanjila broj obaveza, ali sam odlučila da od ničega neću stvarati problem.

Dakle, danas u isčekivanju novog snijega odabirem i prikladnu temu, tanašni roman švedske spisateljice Agnete Pleijel „Jedna zima u Stockholmu“ za koji sam sigurna da će vam se dopasti.

Roman započinje kada se glavnoj junakinji ponovno javlja muškarac s kojim je prije mnogo godina provela jednu noć, misteriozan stranac iz bivše Jugoslavije za kojeg je mislila da se savršeno razumiju. Ponovno započinju vezu koja će trajati tu jednu zimu tijekom koje će ona saznati puno više o sebi nego o njemu, ali i naučiti da je sama svoja spasiteljica.

Pitam se zašto te veze za koje unaprijed znaš da će trajati jedan vikend, jedan mjesec ili jedno ljeto imaju toliko draži. Što vi mislite?

Ne možemo se baš pohvaliti…
Majstoricu je gastro-doktorica stavila na čaj, dvopek, rižu i griz kuhane u vodi, a lešo ribica i krumpir su prava gozba (doduše Majstorica to zove «lošada»)…
I još je tako rastresena (pitam se što li to znači) imala sudar s poštanskim kombijem na autobusnom kolodvoru i kaže da je ona kriva…
Potom brdo papirologije, izjava, računa, probao sam dati i svoj doprinos:







Želio sam vam samo javiti da znate zašto nema kavice zadnjih dana.
Šaljemo svima pusu, i uskoro smo opet s vama…

Prvo smo kuhali (hoće li to već jednom)…




Pa smo se igrali (stalno mi je mahala ispred nosa s nekakvim perjem ili plišanim mišem)…




Pa odspavali jednu partiju (to mi je bio super jer sam onemoćao od silne hrane i onog skakanja)…




Onda dočekali ponoć…(kuku, ja sam ispod bora…)




Potom uplovili u snove (sanjao sam Mendulinu Mikicu)...




Sveukupno gledano, nisam nezadovoljan.
Čujem da svi govore kako se nadaju da će 2010. biti bolja.
Što vi mislite, hoće li?