|
Prije tjedan dana umro nam je član najuže obitelji.
I ne samo da nikad nisi pripremljen na takvu situaciju bez obzira na bolest, već se suočiš s gomilom problema i obaveza koje moraš obaviti, iako te uhvati „mala snaga“.
Ipak, najmanje sam očekivala da ćemo morati puna dva dana provesti u beskonačnim razgovorima i raspravama da bismo pronašli svećenika koji će reći nekoliko riječi na pogrebu. Jednostavno se nisu mogli dogovoriti da li je to dužnost svećenika prema mjestu stanovanja ili onog s drugog kraja grada gdje je obiteljska grobnica. Usmjeravali su nas od jednog do drugog „crkvenog šaltera“, držali nam predavanja, ljutili se na „kolege“, a ujedno nam i tražili potvrde o krštenju (prije osam decenija) ili vjenčanju (prije više od pedeset godina). Prijatelji su nam nudili „pomoć“ ali doista nisam mislila da nam i za to treba „veza“. Nismo odustali jedino iz razloga da ispunimo posljednju želju i na kraju je ipak dobro završilo.
Međutim, ne mogu da se ne zapitam da li je to sve u redu, da li na primjer netko tko nije kršten a kasnije u životu shvati da je vjernik nema pravu na posljednju riječ, da li je moguće da te u trenucima gubitka izlude do krajnjih granica „crkvenom birokracijom“...
Iz obitelji sam gdje su samo stariji išli redovito u crkvu ali su se oduvijek slavila dva Božića i dva Uskrsa, u jednoj crkvi krštena a u drugoj pohađala vjeronauk, i ni sama ne znam da li sam vjernik ili nisam, ali znam da mi ne trebaju ovakvi posrednici u mom odnosu s Bogom.
Ako imate neki pozitivan primjer bilo bi lijepo da ga čujemo.
Ja se jedino mogu sjetiti patera Cveka koji je za mene oličenje onog što bi svećenik trebao biti.
|
