|
Dragi moji, dva dana sam tulumarila i sad se osjećam kao poslije dočeka Nove godine. O blogerskom susretu neću vam i ja pisati jer možete pročitati kod Kore i vidjeti kod Teute, samo ću reći da sam uživala kao uvijek i da mi još ne silazi osmjeh s lica…istina da nisam prestajala pričati, ali izgledalo je otprilike ovako: na samom startu sam rekla kako ne volim poeziju i nisam (više) romantična, kako ne znam kuhati i praviti kolače, kako ne plešem i ne volim se slikati, i što mi je onda preostalo nego brbljati o kojekakvim temama…doduše, dala sam im priliku dok sam se obračunavala sa sahericom ali nisu je iskoristile na vrijeme…što ću, ne mogu protiv svoje prirode, jednom sam uzela donorsku karticu i glasno razmišljala kojim bi se mojim organom neko mogao bez problema okoristiti, a moj D. je komentirao «jezikom»…ali, ako me ikad ponovo pozovu dajem riječ da ću šutiti kao zalivena (i naravno pušiti)…
A danas ćemo na kavici pričati (ili ću opet ja pričati?) o tome kako mi je jednom prijatelj, poznati glumac u bivšoj državi, rekao da pokraj svakog čovjeka jedanput u životu prođe zlatna kočija, rijetkima dvaput, i ako ne uskočiš u nju živiš dalje krećući se po "standard-trans pruzi" (moja izvedenica za život kojim živi većina nas, ili bolje rečeno normalan život).
Pokraj mene je prošla dvaput: poslovno i privatno. Nisam uskočila, jednom zbog ljubavi, drugi put iz straha. Odlučila sam se za normalan život. Nisam požalila, jer vjerujem u sudbinu, u ono "valjda je tako trebalo biti".
Je li prošla pokraj vas i jeste li je uhvatili?
Želim vam sretan Božić i lijepe blagdane.
A u Novoj godini ne znam da li bih vam poželjela zlatnu kočiju ili standard-trans prugu.
|
