|
Vjerojatno ste primjetili da posljednjih dana i nisam baš od pretjerane volje, plimni val me je poharao i na blogu i privatno, neki su se i zabrinuli, pa im od srca zahvaljujem.Čak sam, dirnuta vašom pažnjom, vozeći se s posla u petak, pomislila da bih trebala ostaviti svom kolegi s posla (koji je inače lirski nastrojen) u amanet da, ako mi se što dogodi, nastavi pisati blog u moje ime, kako ne biste bili tužni bez mene. Malo drame nije na odmet…
Ali, idemo na temu današnjeg posta: Obnovljena ljubav.
Inspiraciju sam dobila nakon razgovora s mojim dragim prijateljem koji je u fazi obnavljanja svoje velike ljubavi. Tema je dodatno iscprovocirana i citatom iz knjige koju upravo čitam, velikog argentinskog pisca Ernesta Šabata (o njemu će biti riječi i u sljedećim postovima jer mislim da zaslužuje), gdje glavni junak, nakon žučne svađe sa svojom ljubavi, kaže:
»Kada sam poslao pismo preporučenim putem, bio sam uistinu optimističan. Prvom poštom stiglo je Marijino pismo, puno nježnosti. Osjećao sam da će se ponoviti nešto od naših prvih trenutaka ljubavi, ako ne s čudesnom prozračnošću originala, a ono barem s nekima od njegovih bitnih osobina, onako kao što je kralj uvijek kralj, makar ga nevjerni i podli podanici trenutačno izdali i okaljali.»
Interesira me što vi mislite o obnovljenoj ljubavi između dvoje ljudi koji su se razdvojili neko vrijeme, vodeći odvojene živote, ponekad i uz neke druge osobe. Mišljenja sam da se u istu osobu može zaljubiti više puta, ali da se to među-vrijeme ipak na koncu osjeti u obnovljenom odnosu, da može smetati kao kamenčić u cipeli. Ukratko, meni nije uspjelo, bez obzira na prvobitnu ljepotu ponovnog zajedništva.
A pošto ja nisam mjerilo, voljela bih da mi odgovorite: je li obnovljena ljubav moguća, u istom intenzitetu i punini, ili je točna ona teorija o podgrijanom krumpiru?
|
