Na kavi s prijateljicom

Sigurno ste primjetili da nema mojih komentara po blogovima... razlog? Ne mogu ih poslati, satima se vrti, vrti onaj mali kotačić kojeg su izmislili (zajedno s idiotskom pojavom naslova bloga umjesto nadimka, tako da sad ne znamo ko je ko) i trenira moje živce... prvo sam bila "ljuta kao pas" (ne znam čemu ta uzrečica, kao da su psi ljuti, pogledajte samo Lori na miškovom blogu, ups, na blogu "osvrti"), a sad me spopao osjećaj nemoći... gledam kako drugi ostavljaju komentare i pitam se što se to kod mene događa. Zato i odlučih napisati ovaj post, nadam se da ću ga uspjeti objaviti.
I da vam povjerim jednu tajnu: današnji dan je za mene poseban, kao svakog listopada kad se sat pomiče unatrag. Uvijek se sjetim jednog daaavnog listopada kada sam bila jaaako zaljubljena i imali smo samo tu noć do rastanka (pokazalo se cijeloživotnog)... koliko nam je tada značio dobitak od jednog sata...
Danas me u toj mjeri ne mogu usrećiti mnogo veće stvari, valjda se s godinama otupljuje?! Već znam tko se neće sa mnom složiti.
Pitanja nekog posebnog nemam, pišite što hoćete, ako uspijete poslati komentar.